Connect with us

Zvijezde i tračevi

ŽIVOTNA PRIČA NAJPOZNATIJE LOTO DJEVOJKE Bila sam povučena i bolešljiva

Published

on

Iako već godinama ne izvlači kuglice lotoa, Suzanu Mančić (62) i danas pamte kao najljepšu loto djevojku. Godinama je ljudima nosila bogatstvo izvlačeći kuglice s njihovim brojevima. Izvukla je barem 1000 premija jer, kaže, nije baš svakog utorka bila izvučena sedmica.

Dodaje da nije dobar matematičar pa ne može da izračuna koliko je miliona podijelila, ali za četiri godine, koliko je vodila “Loto”, nakupilo se dobitaka. I sama je uplaćivala listiće. Strastveno je igrala “Loto” i “Bingo”, ali imala je tek nekoliko manjih dobitaka. Ali “Loto” je shvatila kao zabavu, a sve je nade uvijek polagala u svoj rad, piše hrvatski portal 24.hr.

Kuglice su vam donijele status ikone bivše Jugoslavije. Gostovali ste po cijeloj zemlji, dnevno imali dvije, tri naslovnine strane. Kakva su sjećanja na to vrijeme?

– Draga, mislite 200, 300 naslovnica, bilo ih je 300 u jednom danu, Beograd, Zagreb, Sarajevo… Eto što znači popularnost na velikom tržištu.

Koliko vam je titula najljepše loto djevojke promijenila život?

– Loto me je izbacio u orbitu, iako sam i prije toga imala karijeru, ali ovo je premašilo sva moja očekivanja. Promijenilo mi je život, naravno, više nisam mogla proći ulicom nezapažena, imala sam strpljenja za obožavatelje, dijelila autograme, odgovarala na pisma. To je bilo vrijeme prije mobilnih uređaja.

Je li vam je smetalo što niste mogli proći ulicom a da prstom na pokazuju u vas, što niste mogli popiti kafu, a da sa stolova pored ne ukazuju na vas? Je li vam to bio pritisak?

– A današnji teror mobilnih?! Snimaju vas u prolazu, na ulici.. e, to mi smeta. Druga stvar je biti uočen i prepoznatljiv, to je dio mog posla i na to sam navikla.

Kako je uopšte došlo do toga da uđete u svijet javnih, poznatih ljudi?

– Ne znam ni sama. Oduvijek sam bila štreber, najbolja učenica, i očekivalo se da postanem ugledna pravnica. Ali, slučaj je htio da sam upoznala momka s gitarom. Tako sam počela pjevati, tokom studija prava, i scena me je povukla. Stvari su se događale same od sebe. Sva su se vrata sama otvarala, festivali, ploče, nastupi, televizija… naslovnice. I tako do danas. Od mene nikakva pravnica, iako sam završila fakultet.

Jesu li vas roditelji odgovarali, govorili “što će ti to, bavi se pametnijim poslom”?

– Naravno da su me odgovarali, ali mi nisu branili, sve dok sam uredno davala ispite. Znate ono “Ko od pjevanja može živeti, gledaj si državnu službu- a ja sam cijeli život frilenser.

Kad ste se proslavili, ko je od porodice bio najponosniji? Ko je rekao “To je moja ćerka”?

Foto: RAS Srbija

– Moji su roditelji sve to gledali s nevjericom, ali poslije nekog vremena moj otac Aleksandar, novinar i urednik Politike, rekao je “Do nedavno si ti bila poznata kao Mančićeva ćerka, a sad mene predstavljaju kao tatu Suzane Mančić”.

Kakvo ste dijete bili?

– Tiha, povučena, boležljiva djevojčica, smotano dijete koje nađeš tamo gdje ga i ostaviš. Još pamtim prvi dan škole, igre gumi-gumi, s ljubavlju se sećam učiteljice. Pamtim i registraciju porodičnog fiće, crno-bijeli TV program i emisiju “Laku noć, djeco” poslije koje sam išla na spavanje. Još se sjećam i kad sam od mame dobila po guzi jer sam u igri ošišala mlađu rođakinju i zaključala je u ormar da roditelji ne primijete tu katastrofu.

Kad ste upoznali prvu istinsku zvijezdu?

– Još 1963.godine kad me je majka kao đaka prvaka odvela na koncert Đorđa Marjanovića. Tada neprikosnovena zvijezda, imao je kao ugalj crnu kosu, bijelo odijelo i cipele. Pjevao je “Milord, život je lijep milord”, a ja sam njegov nastup doživjela kao čaroliju glazbe i pokreta. Onako mala sam se popela na pozornicu i darovala mu ružu. Mnogo godina kasnije bila sam ošamućena jer, on je na jednoj turneji po Jugoslaviji bio glavna zvijezda, a ja sam nastupala s njim-

Iza vas je i pjevačka karijera koju ste započeli 1976.godine nakon nje zablistali ste i kao voditeljica zabavnih emisija. Učestovali ste i u putujućoj humorističko-erotskoj pozorišnoj predstavi “Sekplozija”. Snimili ste i nekoliko filmova. Je li zbog toliko posla ikad ispaštao privatni život?

– Snimila sam desetak nosača zvuka, od kojih je samo jedan CD, nekoliko tada popularnih filmskih komedija “Žikina dinastija” i “Ćao inspektore”. “Seksplozija” je bio kabare, koji se nije baš proslavio, ali je malo uzburkao javnost. Nastupala sam skoro na svim kontinentima, snimila stotine sati televizijskog programa… A ipak sam imala privatni život, momke, prijatelje i prijateljice s kojim sam bliska i danas.

Je li vam se ikad javio dobitnik nekog većeg iznosa?

– Sad me sretnu i kažu “Znate da ste mi donijeli sreću 1986.godine i kupio sam kuću, ili auto!. Slatko se nasmijem, lijepo je nekom donijeti sreću.

Jeste li primijetili da su vam druge djevojke bile zavidne? Jeste li osjetili podmetanja?

– Bilo je svega, malo zaboli, ali i to je neka životna škola.

Kakva su bila vaša očekivanja od ulaska u taj svijet i što se od svega ostvarilo?

– Ostvarilo se mnogo više od očekivanog. Htjela sam dobru zabavu, bila sam znatiželjna, željela sam ispitati svoje mogućnosti i talente, bila sam vrijedna, ništa mi nije bilo teško, i sve mi se pozlatilo.Jeste li se i u jednom trenutku pokajali, pomislili “da mi je malo mira”?

Foto: Instagram/mancic.suzana

– Ne, iskreno, meni je popularnost godila, ali srećom, nije mi udarala u glavu.

Koje su, konkretno, pozitivne a koje negativne strane takve eksponiranosti? Što vam se svidjelo, a šta ne?

– Lijepo je kada ljudi prepoznaju ne samo lik, već i djelo. Razmjenjujete neku energiju. Publika vam se veseli. S druge strane, nemate privatnost. To je cijena slave.

Je li bilo puno trenutaka kad ste bili nesretni, plakali?

– Ne, rijetko sam plakala, od umora, ili zbog nepravde. Ali čovjek mora biti jak. Možeš pasti, ali moraš ustati i nastaviti dalje. Život je neprestana borba.

Pretpostavljam da su vam muškarci nudili brda i doline. Što pamtite? Koju ponudu?

– Sama sebi sam mogla priuštiti dosta toga pa nisam padala na brda i doline. Privlačili su me muškarci koji imaju pamet, karakter, lijep osmijeh i smisao za humor. Dopadanje je vječna intriga, teško je objasniti zašto ti se neko sviđa. Pogled, osmijeh, kretanje… Recept za sviđanje ne postoji. Uvijek sam volela visoke i plavokose, a u život su mi ulazili pretežno crnokosi-

Kakva udvaranja su vam bila izuzetno dosadna, a kakva simpatična?

– Mrski su mi prepotentni, neotesani, uobraženi… Da ne nabrajam dalje.

Što su sve muškarci radili da dođu do vas?

– Hodali su po krovovima, spavali u liftu, pisali pesme, slali bukete cvijeća u nevjerovatnim količinama, zaustavljali su avione s piste… Lijepo je sjetiti se svega.

Često kažete da se niste smatrali ljepoticom nego tek običnom djevojkom. Kad pogledate danas te naslovnice još mislite da niste bili lijepi?

– Joooj, bila sam stvarno lijepa, ali neki vrag mi nije dao mira i samo sam sebi nalazila mane. Nije to loše, samopouzdanje se steče postepeno i nije dobro biti svjestan svoje ljepote i oslanjati se previše na spoljašni izgled.

Neki tvrde da ste bili službena miss Jugoslavije, a drugi da se nikad niste ni prijavili. Šta je istina?

– Nikad se nisam vidjela kao ljepoticu. Ne bih se usudila prijaviti za takmičenje za Miss, iako su mnogi, istina, i danas uvjereni da sam bila službena Miss Jugoslavije. Greška. Uvijek sam se trudila učiti od boljih od sebe, ne odustajati i ne posustajati. Ljepota je uvijek dobro došla ali bez velikog rada i discipline, nema rezultata. Bila sam svjesna nekog svog magnetizma, imala sam, a imam i sada nešto za čime muškarci žude, čemu ne mogu odoljeti.

Foto: Screenshot/Playboy

Mirna Berend jednom je rekla da niko nije tako usamljen kao javno eksponirane žene. Da im svi prilaze zato što su poznate, a niko zapravo iskreno, radi njih samih. Slažete li se s time? Jeste li se ikad osjećali usamljeno?

– Kada si na vrhu, sam si, to je činjenica. Ali ja volim život, ljude, svoju porodicu i prijatelje. Nikad nisam sama.

Kakav je osjećaj saznanja da ste svojom ličnošću, ljepotom obilježili jednu epohu?

– Lijepo je, naravno. Ali s nekim generacijama će nestati i mit o nečijoj lepoti. Voljela bih da poslije mene ostane nešto opipljivo, stvarno i zato sam počela pisati. Za sada, dvije knjige “Neukrotivo srce” i “Kao da sam sanjala”.

Sve ima svoju cijenu, pa i slava. Kad danas pogledate unazad, što biste rekli, koja je vaša cijena slave?

– Sve ima svoju cijenu, pa i sam život, koji pred čovjeka postavlja zadatke, prepreke, iskušenja, pobjede i poraze. Suze i smijeh. Tu cijenu treba platiti jer vrijedi živjeti.

Kad bi se vrijeme moglo vratiti, biste li nešto promijenili?

– Možda, ali taj luksuz nemamo. Sa svoje 62 godine naučila sam da volim svoje vrline i mane, volim svoj život, i ni za čime ne žalim. Sve je tako moralo biti.

Popularno