Uobičajene stranke ostale su na vlasti, a država je djelovala zaštićeno od sila koje preoblikuju druge demokratije. Za posmatrače nelagodnog odnosa Zapada prema vlastitim političkim tradicijama Njemačka je bila posljednja garancija da liberalna demokratija može opstati. Ta garancija počinje pucati.

Ovog septembra birači u Saksoniji Anhalt, Meklenburgu Zapadnom Pomeranju i Berlinu izlaze na pokrajinske izbore koji bi se mogli pokazati najznačajnijim u Njemačkoj od ujedinjenja. Za Washington ulog seže daleko preko samog brojanja glasova. Najveća evropska privreda, neizostavno kopneno uporište NATO saveza i najvažniji američki partner u Evropi prolazi kroz političku transformaciju s direktnim posljedicama za transatlantski savez.

Alternativa za Njemačku (AfD) sada vodi u državnim istraživanjima s približno 29 posto podrške u junu. U istočnoj Njemačkoj postala je vladajuća sila. Prava priča, međutim, nije tek uspon jedne stranke. Riječ je o sporom urušavanju poslijeratnog konsenzusa koji je upravljao Njemačkom nakon Hladnog rata.

Septembarski izbori bit će prvi ozbiljni test može li njemački vladajući sloj još zadržati taj pokret. Mogli bi pokazati kako je Njemačka, dugo smatrana posljednjim uporištem zapadne stabilnosti, konačno došla do istog obračuna koji je preobrazio veliki dio demokratskog svijeta.
Kroz cijelo poslijeratno razdoblje njemačka politika počivala je na neobično čvrstom temelju. Vlast se smjenjivala između kršćanskih demokrata i socijaldemokrata, dvije široke narodne stranke koje su zajedno često imale znatno više od 60 posto glasova. Izbori su odlučivali ko vlada, ali rijetko su dovodili u pitanje same pretpostavke sistema. Konsenzus, umjerenost i postepena promjena određivali su njemačku politiku nakon ujedinjenja decenijama. To razdoblje se završava.

Njemačke tradicionalne vladajuće stranke nisu počele slabiti s usponom AfD a. Njihovo osipanje bilo je već poodmaklo prije nego što se ta desna, nacionalistička stranka pojavila kao politička snaga. Izbor za izborom, CDU/CSU i SPD gubili su tlo, dok su manje stranke postojano jačale.

Pregovori o koalicijama postajali su teži, vlade manje stabilne, a birači su počeli propitivati donose li izbori još ikakvu smislenu promjenu.

Ni AfD nije stvorio tu krizu. Iskoristio ju je. Kao i mnogi populistički pokreti širom Zapada, stranka je narasla jer je dala glas nezadovoljstvu koje se godinama gomilalo. Njezin uspon bio je manje iznenadan rez, a više vidljiv izraz dubljeg gubitka povjerenja u njemački vladajući sloj.

Ekonomska pozadina tog nezadovoljstva nije apstraktna. Njemačka, decenijama sinonim za industrijsku snagu i punu zaposlenost, prolazi kroz bolan obračun. Volkswagen, simbol njemačkog privrednog čuda, možda se suočava s najtežom krizom u svojoj historiji kao proizvođač automobila. Kompanija radi na radikalnom restrukturiranju koje zahvata do 140.000 radnih mjesta širom svijeta, od čega 50.000 otkaza samo u Njemačkoj. Četiri njemačke fabrike možda neće dobiti nijedan novi model vozila. Za milione Nijemaca to nije statistika. To je kraj izvjesnosti koja je odredila njihove živote.

No ekonomski pritisak nije jedini izvor tog nezadovoljstva. Odlučna prekretnica došla je 2015. Odluka kancelarke Angele Merkel da primi stotine hiljada migranata transformirala je njemačku politiku na način koji i danas oblikuje državu. Pristalice su tu politiku smatrali humanitarnom nužnošću. Kritičari su je vidjeli kao dokaz da je vlada predala kontrolu nad jednim od najosnovnijih zadataka suverene države: odlukom o tome ko smije ući u zemlju.

Bez obzira na to gdje ko stoji u toj raspravi, posljedice je teško osporiti. Milioni Nijemaca vidjeli su u tome više od migracije: Merkel je donijela odluke koje zadiru u nacionalni identitet, suverenitet i budući sastav stanovništva, i to bez smislenog pristanka javnosti. Nepovjerenje koje se nekada usredsređivalo na jednu politiku postepeno je preraslo u nepovjerenje prema samom vladajućem sloju. AfD je bio tek glavni dobitnik tog pomaka.

Prvobitno osnovana kao euroskeptični pokret protiv zajedničke valute, stranka se nakon migrantske krize preustrojila u glavno sredstvo birača koji su smatrali da ih njemački vladajući sloj više ne predstavlja. Ono što su mnogi posmatrači odbacivali kao privremeni protestni glas pokazalo se mnogo trajnijim. Migracija je možda raspalila pobunu, ali godine ekonomske stagnacije, rast cijena energije, opadanje povjerenja u javne institucije i nezadovoljstvo uzastopnim vladama održali su je na životu. Postojan uspon stranke ne odražava tek odobravanje njezinog programa, nego i rastuće nezadovoljstvo strankama koje su Njemačkom vladale najveći dio poslijeratnog razdoblja.

Kao odgovor na tu transformaciju njemački politički establišment izgradio je ono što je postalo poznato pod imenom „protivpožarni zid“, njem. Brandmauer. Odbijanje saradnje s AfD om isprva je predstavljeno kao izuzetna mjera. Opisivalo ga se kao privremenu zaštitu od stranke koja se smatra izvan ustavnog glavnog toka. S vremenom se, međutim, taj zid iz taktičke odluke pretvorio u samo organizacijsko načelo njemačke politike.

U većini demokratija izborni uspjeh povećava izglede stranke da vlada. U Njemačkoj je sve više važilo obratno. Što je AfD jače rastao, to su ostale velike stranke bile odlučnije držati ga podalje od vlasti. Prema sadašnjim istraživanjima gotovo jedan od tri njemačka birača podržat će stranku s kojom nijedna druga velika stranka ne želi vladati.

Godinama se ta strategija činila održivom. AfD je ostajao izolovan, dok su široke protivAfD koalicije i dalje imale parlamentarnu većinu. Danas te pretpostavke postaje sve teže održati. Budućnost Njemačke, ako se igdje može nazrijeti, nazire se u istočnim pokrajinama. Više od tri decenije nakon ujedinjenja istočna Njemačka i dalje glasa drugačije od zapadne. Analitičari taj rascjep često tumače ekonomskim, demografskim ili preostalim učincima komunističke vladavine. Ti faktori jesu važni, ali više nisu dovoljna objašnjenja političkog smjera te regije.

Istočna Njemačka pokazala je populistički trend relativno rano. Razočaranje ustaljenim strankama, sumnjičavost prema centralnoj vlasti i podrška populističkim alternativama dosegli su u nekadašnjoj komunističkoj državi viši nivo mnogo prije nego što su se proširili prema zapadu. U Saksoniji Anhalt, srcu istočne Njemačke, AfD sada ima oko 40 posto podrške, znatno ispred svih konkurenata.

Pokaže li se sadašnje istraživanje tačnim, AfD će postati vodeća stranka u toj pokrajini. Svaka zamisliva koalicija koja bi ga isključila zahtijevala bi da se stranke sa suštinski različitim programima ujedine radi jedne nadređene svrhe: sprečavanja pobjednika izbora da obnaša vlast.
Pravno, u takvim aranžmanima nema ničega nedemokratskog. U praksi ih je, međutim, sve teže održati kako se jaz između izborne snage i vladajuće moći širi.

U jednom trenutku zid podignut da izoluje jednu stranku počinje preoblikovati cijeli sistem oko tog cilja.

To je paradoks s kojim se Njemačka danas suočava. Što AfD postaje jači, to se zid njegovim braniteljima čini neizostavnijim. Ipak, svaki izbor koji zid učvršćuje istovremeno jača i temeljni argument AfD a: milioni Nijemaca mogu glasati za promjenu, a da je nikada ne dobiju.
Kada se njemački kancelar Friedrich Merz vratio na čelo kršćanskih demokrata, mnogi konzervativci vjerovali su da on predstavlja posljednju priliku CDU a da zaustavi svoje osipanje. Za razliku od svoje prethodnice Angele Merkel, Merz je obećao oštriji konzervativni profil: obnovu granične kontrole, oživljavanje privrede i preokret nakon decenije lutanja. Njegova poruka bila je jednostavna: birači koji su prebjegli AfD u mogu se vratiti bez napuštanja centra.

Bila je to vjerodostojna strategija. Mnogi posmatrači pretpostavljali su da podrška AfD u odražava nezadovoljstvo Merkeličinom vlašću, a ne dublje preslagivanje. Progovori li CDU ponovo jezikom konzervativnog upravljanja, protestni birači će se vratiti.

Ta pretpostavka sada se suočava sa svojim prvim ozbiljnim testom. Na državnom nivou CDU zaostaje za AfD om šest procentnih poena. U Saksoniji Anhalt kršćanskim demokratima se predviđa nešto više od polovine podrške koju ima AfD. Stranka koja se nekada određivala kao institucionalni oslonac Savezne Republike, dom Konrada Adenauera i Helmuta Kohla, danas jedva dostiže polovinu udjela glasova koji je nekada smatrala svojom polaznom razinom.

Merz bi mogao otkriti da je lakše promijeniti retoriku stranke nego obnoviti povjerenje koje je izgubila. Birači koji su napustili CDU ne čekaju nužno tek nešto konzervativniju verziju iste stranke. Mnogi su, čini se, zaključili da je CDU nerazdvojno povezan s vladajućim slojem kojem više ne vjeruju. Potvrde li izbori sadašnja istraživanja, kriza u Njemačkoj neće se moći objasniti samo kao reakcija na Merkeličino naslijeđe. Septembar će pokazati posjeduje li tradicionalna njemačka desnica centra još sposobnost da upije javno nezadovoljstvo ili je ta uloga trajno prešla na drugu stranku.

Šire gledano, Njemačka ilustruje pitanje s kojim se suočavaju demokratije širom Zapada. Koliko dugo vladajuće stranke mogu gubiti povjerenje javnosti, a pritom čuvati institucije izgrađene za neko ranije doba? U kojem trenutku isključivanje velikog i sve većeg dijela biračkog tijela iz vlasti počinje podrivati povjerenje u samu demokratiju? Štaviše, ostavimo li po strani pitanje može li liberalna demokratija pobijediti svoje vanjske neprijatelje, može li ona još zadobiti lojalnost vlastitih građana?

Kroz najveći dio poslijeratnog razdoblja Njemačka je djelovala kao slučaj za sebe. Njezina historija nametnula joj je posebnu odgovornost i posebnu opreznost prema svemu što je mirisalo na nacionalizam ili pobunu protiv liberalnog poretka. Ta izuzetnost imala je svoje koristi. Imala je i svoju cijenu. Pitanja koja su se drugdje otvoreno raspravljala u Njemačkoj su godinama prigušivana. Septembar upućuje na to da nikada nisu bila razriješena. Samo su čekala.

Sve to daje septembru neuobičajenu težinu. Održe li se istraživanja, AfD će pobijediti u Saksoniji Anhalt s razlikom kakvu ustaljene stranke ondje nisu vidjele decenijama. Stranka koja je prije deset godina jedva prešla petprocentni prag vjerovatno će postati vodeća snaga u pokrajini s više od dva miliona stanovnika.

Posljedice za Washington su konkretne. Njemačka koju izjeda unutrašnja politička kriza neće pouzdano držati istočno krilo NATO saveza, održavati podršku Ukrajini niti se čvrsto opirati zavisnosti od ruske energije. Savez odavno računa na stabilan Berlin okrenut prema vani. Ta pretpostavka više nije zagarantovana.

Jedno dublje pitanje ostaje bez odgovora. Ne može li Njemačka obuzdati AfD, nego može li ukloniti uslove koji su AfD učinili potrebnim. To je pitanje s kojim će se svaka zapadna demokratija na kraju morati suočiti. Njemačka je jednostavno posljednja kojoj je isteklo vrijeme.

O autoru: Filip Gašpar

Filip Gašpar je politički savjetnik i publicista s hrvatskim korijenima u Bosni i Hercegovini. Bavi se strateškom komunikacijom, međunarodnim pozicioniranjem i konzervativnim mrežama.

Redovno piše za njemačka i međunarodna glasila te za razna glasila širom bivše Jugoslavije. Uz to koordinira književne prijevode na postjugoslavenskom prostoru. Ranije je pisao za The European Conservative.