– Nekad imam osjećaj kao da sam odgovorna na njihovu smrt – kaže ona.

Ljekarski timovi suočavaju se s teškom odlukom kada da isključe aparat pošto primjete da se pacijent ne oporavlja. Oni to čine poslije pažljivog razmatranja i analiziranja činilaca, kao što su starost pacijenta, bolesti od kojih pati, njegova reakcija na virus i izgledi za oporavak.

U drugoj nedjelji aprila, Huaniti je po dolasku na posao rečeno da joj je prvi zadatak da isključi sa aparata svoju koleginicu – medicinsku sestru pedesetih godina koja je oboljela od korona virsusa. Porodicama tada još nije bilo dozvoljeno da se lično oproste od svojih bližnjih koji umiru od korona virusa, pa je morala da obavesti pacijentkinjinu kćerku telefonom.

– Rekla sam joj da njena majka nema bolove i da izgleda kao da joj je udobno. Takođe sam je pitala o željama i vjerskim potrebama njene majke – kaže za Bi-Bi-Si Huanita Nitla.

Pacijentkinja je bila u prostoriji sa osam kreveta, okružena ljudima koji su takođe bili bez svijesti. Huanita je navukla zavjese i isključila alarmne uređaje, a osoblje je na trenutak zaćutalo. Huanita je prislonila telefon pacijentkinji na uvo kako bi kćerka mogla da joj nešto kaže. Zatim je pustila muziku, koju je porodica tražila i isključila respirator.

– Sjela sam pored nje, držala sam je za ruke sve dok nije umrla – kaže ona i dodaje da se sve završilo za pet minuta.

Kćerka je i dalje nešto pričala majci i molila se preko telefona, a Huanita je uzela slušalicu i obavijestila je da je sada gotovo.

– Koleginica i ja smo je oprale u krevetu, uvile u bijeli pokrov i stavile u vreću za umrle. Prije nego što sam je zatvorila, rukom sam napravila zamišljeni krst iznad njenog čela – kaže Huanita.

Košmari

Huanita kaže da joj briga o ljudima koji umiru pomaže da lakše podnese krizu. Na odjeljenju su nekada imali 34, a sada imaju 60 kreveta. Obično jedna sestra dolazi na jednog pacijenta, ali sada jedna mora da brine o tri. Prije početka svake smjene, članovi osoblja se uhvate za ruke i uglas kažu: “Ostanimo zdravi!”.

– Pazimo jedni na druge. Vodimo računa da svi nose rukavice, maske i zaštitnu opremu – kaže Huanita Nitla i otkriva poražavajuću činjenicu da u prosjeku imaju po jednog umrlog dnevno, što je daleko iznad proseka prije pandemije. Zbog toga joj je ponekad teško da otjera strah.

– Imam košmare. Ne mogu da spavam. Bojim se da ću se razboljeti. Svi se boje – istakla je.

Međutim, iako je prošle godine mjesecima bila na bolovanju zbog tuberkuloze i zna da joj je kapacitet pluća oslabljen, ne želi da prestane da se bavi ovim poslom.

– Na kraju smjene razmišljam o pacijentima koji su mi umrli, ali se trudim da zaboravim na to kada izađem iz bolnice – kaže Huanita.