Da je vrijeme tokom pandemije korona virusa uticalo na mnoge umjetnike da se oprobaju i u drugim sferama, svjedoči i to što se doajen srpskog glumišta Miki Manojlović prvi put oprobao u poljoprivredi.

– Nakon početnog perioda strahovanja za život i zdravlje, otišao sam na planinu Maljen, gdje je moj djed još tridesetih godina prošlog vijeka kupio jedan teren i na njemu zasadio borove. Imao je tamo i drvenu kućicu, koju su seljaci tokom Drugog svjetskog rata, vidjevši da niko u njoj ne živi, srušili i odnijeli drva. Onda sam ja 1984. tamo napravio brvnaru, i ne sluteći da će mi tako dobro doći za vrijeme pandemije. Tamo sam čitao, spremao uloge i predstave i bavio se povrtarstvom – ispričao je poznati glumac za hrvatsku Gloriu i dodao:

– Do pandemije nisam gurnuo ruku u zemlju. Ipak, kad sam već bio tamo, odlučio sam pokušati. Donio sam đubrivo, pročitao neke knjige, pitao ljude i svašta zasadio – salatu, luk, paradajz, blitvu, razne začine. Nešto je od toga propalo, ali većina je uspjela. Sve je neprskano, potpuno prirodno, što znači da se oko toga čovjek mora pomučiti. Ipak, sve se isplati, pogotovo kada na sto stavite ono što ste sami proizveli. Fantazija, prenosi Blic.

Manojloviću je u svemu pomagala i supruga Tamara, sa kojom je skoro tri decenije u braku, a sada se osvrnuo i na to kako su uspjeli da sačuvaju romantiku tokom tolikih godina:

– Pomaže nam to što često nismo skupa. Razdvojenost nas spaja. Ona jako voli cvijeće, a ja se samo ponekad sjetim da ga kupim, ipak ne uzima mi to za zlo. Kupi ga sama – iskren je Miki koji kaže da nemaju običaj da slave godišnjice braka:

– Ne pridajemo tome nikakav značaj. Vjenčali smo se 20. avgusta, a iz raznih razloga tada obično nismo zajedno. A ako ipak jesmo, odemo na večeru, zagrlimo se, čestitamo.

Glumac je objasnio i zašto ne sarađuje često sa suprugom Tamarom:

– Ne bježimo od saradnje, ali trenutno nemamo zajedničkih ideja. Tamara je direktorka Jugoslovenskog dramskog pozorišta, u kojem sam tokom karijere glumio u četiri predstave. Da postoji uloga za koju sam najbolji, vjerovatno bi me zvala, ali ne treba ništa forsirati.

On se osvrnuo i na to koliko se razlikuju njegovi nasljednici, 42-godišnja rediteljka Čarna koju je dobio iz prvog braka sa Iskrom Uzelac, i 18-godišnji Ivan:

– Vidi se da su različita generacija. Čarna je više čitala knjige, Ivan bi htio ići bržim, površnim putevima, ona je u njegovim godinama znala šta želi, a on se još traži.

Miki se takođe prisjetio i jednog neobičnog događaja iz djetinjstva zbog kog godinama ima strah od visine.

– Imao sam strica Andriju, koji je imao dosta neobičan stil igre. Držao bi me za ruke i pustio da visim s balkona nekoliko metara iznad zemlje. “Gle, kako je visoko. Sad ću te baciti”, govorio je, a nakon nekoliko sekundi bi me vratio na čvrsto tlo, rekao da me voli i da me nikada ne bi pustio. A zatim sve to ponovio. Zbog njega imam panični strah od visine. Godinama sam umirao kad ulazim u avion, a nisam znao zašto. Tek sam kroz terapiju osvestio to svoje neugodno iskustvo iz djetinjstva – rekao je Manojlović te objasnio koje mu je najstrašnije iskustvo u životu:

– Strašnije je bilo potonuće broda Tuhobić 1962. u Pelješkom kanalu. Plovio sam s porodicom od Malog Stona do Trpnja, bila je strašna oluja i brod se napunio vodom. Zadnjim snagama smo došli do Trpnja, gdje smo se iskrcali, a brod je potonuo. Ipak, zbog toga nisam dobio strah od vode, u životu sam kasnije rado i često jedrio.