CDU aktuelnog premijera Svena Schulzea pada na 18,5 odsto, najgori rezultat u njenoj istoriji, čime je stranka u odnosu na 2021. doslovno prepolovljena; Schulze je AfD-u već čestitao na pobjedi i govori o jasnom porazu svoje stranke. FDP ispada i iz parlamenta i iz vlade.

Prema prvim projekcijama AfD osvaja 41 od 83 mandata, samo jedan manje od apsolutne većine, a da li će je na kraju dostići, zavisi prije svega od BSW-a, koji balansira tačno na pragu od pet odsto. Izlaznost je rekordna, prema prvim procjenama oko 80 odsto, najviša ikada zabilježena na jednim izborima u ovoj pokrajini. Sa Filipom Gašparom, političkim savjetnikom i publicistom iz Berlina i članom AfD-a, razgovarali smo na sam dan izbora, prije zatvaranja biračkih mjesta, o zaštitnom zidu, slomu starog desnog centra i o tome zašto ovi izbori imaju značaj daleko izvan Njemačke.

Ide li Njemačka ka svojoj prvoj vladi AfD-a?

Mislim da smo došli do tačke u kojoj je to postalo ozbiljna politička mogućnost, barem na pokrajinskom nivou. Saksonija-Anhalt glasa danas, a najnovija anketa instituta INSA daje AfD-u 43 odsto, a CDU-u svega 22. Druge nedavne ankete govore u suštini isto. Dakle, ne radi se o tome da bi AfD mogao tijesno postati najjača stranka. Govorimo o stranci koja bi mogla dobiti gotovo dvostruko više podrške nego CDU.
Da li će to odmah proizvesti vladu AfD-a, drugo je pitanje, jer sve ostale velike stranke i dalje odbijaju saradnju. Ali politički, rezultat iznad 40 odsto promijenio bi sve. Njemačka nikada nije imala posla sa ovako jakim AfD-om.

Da li bi AfD zaista mogao da vlada sam?

Moguće je, ali to ne bih prognozirao. Matematika umnogome zavisi od toga koje će manje stranke preći cenzus od pet odsto. Sa 42 ili 43 odsto AfD bi mogao relativno da se približi parlamentarnoj većini, jer se glasovi za stranke koje ne uđu u parlament praktično uklanjaju iz raspodjele mandata. Aktuelne ankete ipak sugerišu da je apsolutna većina teško dostižna. Konkretno: u posljednjoj anketi FDP stoji na tri, a BSW na četiri odsto. Ostanu li oni i Zeleni ispod praga, i 41 odsto glasova može se pretvoriti u natpolovičan broj mandata.

Mnogo je važnije, politički, to što o takvoj mogućnosti uopšte raspravljamo. Prije deset godina vlada AfD-a zvučala je gotovo nezamislivo. Danas, na sam dan izbora, pitanje glasi da li bi stranka mogla da se približi samostalnom upravljanju čitavom jednom njemačkom pokrajinom.

Zašto su izbori u Saksoniji-Anhaltu toliko važni?

Zato što bi mogli da sruše jednu od centralnih pretpostavki njemačke politike od pojave AfD-a. Establišment je uvijek polazio od pretpostavke da se AfD može izolovati unedogled. Može dobiti 15, možda 20 odsto, ali ostale stranke jednostavno mogu formirati vlade mimo njega.
Taj sistem postaje mnogo teži kada je AfD na 40 ili 43 odsto. Odjednom stranka koja se isključuje nije mali autsajder, nego ubjedljivo najjača politička snaga u pokrajini. To iz temelja mijenja demokratsku i političku psihologiju.

Za američke čitaoce: šta je tačno brandmauer?

Brandmauer, doslovno „protivpožarni“ ili zaštitni zid, u evropskoj politici poznat i kao cordon sanitaire, jeste odbijanje etabliranih stranaka, prije svega CDU-a, da sarađuju sa AfD-om. Prvobitno je predstavljan kao način izolacije stranke koja se smatra izvan prihvatljivog političkog mejnstrima.

Ali izrastao je u nešto mnogo veće. On danas određuje koalicionu politiku. Umjesto da se pita koje stranke imaju dovoljno zajedničkog da zajedno vladaju, njemačka politika sve češće počinje drugim pitanjem: koja kombinacija stranaka može da spriječi AfD da vlada.

To je jedan od argumenata koje sam iznio u svom članku za The National Interest. Kada zaštitni zid postane organizacioni princip političkog sistema, AfD više ne postoji samo izvan sistema. Čitav sistem počinje da se reorganizuje oko AfD-a.

Smatrate li da je zaštitni zid propao?

Politički, apsolutno. Ako je svrha bila da se AfD oslabi ili obuzda, empirijski rezultat je vrlo teško braniti. AfD je postajao sve jači, a zaštitni zid sve stroži.

I tu postoji očigledan paradoks. Svaki put kada AfD ojača, establišment kaže da to dokazuje da je zaštitni zid još potrebniji. Ali svaki put kada ostale stranke sklope još jednu koaliciju samo da bi isključile AfD, one osnažuju jedan od najjačih argumenata AfD-a: da etablirane stranke na kraju štite postojeći sistem umjesto da odgovaraju biračima.

Deset godina Njemačka se pita kako zaustaviti AfD. Mnogo manje ljudi u Berlinu ozbiljno se pitalo zašto sve više Nijemaca glasa za njega.
Kažete da je zaštitni zid propao. Ali moglo bi se i obrnuti: zašto bi etablirane stranke trebalo da se pomjere? I AfD bi mogao da se umjeri i postane prihvatljiv koalicioni partner.

To je pošten prigovor i želim da ga shvatim ozbiljno. Ali pogledajte šta se stvarno dogodilo. Posljednjih godina ostale stranke preuzele su čitav niz pozicija koje su se nekada smatrale pozicijama AfD-a, prije svega u migracionoj politici, insistirajući pri tome da sam AfD ostaje nedodirljiv. Dakle, mjerila se stalno pomjeraju. Kada se sadržaj preuzima, a stranka ostaje isključena, mnogi birači zaključuju da isključenje nikada nije zaista bilo zbog sadržaja.

Postoji i problem podsticaja. Ako je saradnja isključena kategorički, zauvijek i pod svim okolnostima, stranka nema institucionalne nagrade za umjerenost. Apsolutni zaštitni zid uklanja upravo onaj podsticaj koji njegovi branioci tvrde da žele da stvore.

I na kraju, u demokratiji birači odlučuju koja je stranka prihvatljiva. Ostale stranke mogu da odbijaju koalicije i to je legitimno. Ali ne mogu trajno, u ime biračkog tijela, da definišu ko smije da ga predstavlja.

Ali zar nije savršeno demokratski da druge stranke odbiju koaliciju sa AfD-om?

Naravno. Nijedna stranka nema ustavno pravo na koalicionog partnera i nikada ne bih tvrdio suprotno. Ako CDU ne želi da vlada sa AfD-om, pravno i ustavno to je njegovo pravo.

Ali postoji i drugo pitanje, a to je politički legitimitet. Zamislite stranku koja dobije više od 40 odsto, dok njen najbliži konkurent dobije oko 22, a vlada se ipak sastavi od nekoliko stranaka koje su sve teško izgubile. To može biti potpuno legalno, a da ipak stvara ozbiljan politički problem.

U jednom trenutku birači počinju da se pitaju: ako najjača politička snaga ni pod kojim uslovima ne može da učestvuje u vlasti, šta bi tačno moralo da se dogodi pa da njihov glas proizvede političku promjenu?

Zašto AfD tako dramatično raste?

Ne postoji jedan jedini razlog. Migracije su vjerovatno bile odlučujući katalizator, naročito poslije 2015, ali bilo bi pogrešno današnji AfD objašnjavati isključivo migracijama.

Tu su privredna stagnacija, energetska politika, frustracija Evropskom unijom, strah od deindustrijalizacije, nepovjerenje u institucije i nezadovoljstvo njemačkom politikom prema Ukrajini i Rusiji. Šire gledano, mnogi birači vjeruju da su se tradicionalne stranke kulturno i politički otuđile od njih.

AfD profitira zato što otvara pitanja za koja su mnogi Nijemci osjećali da ih etablirane stranke ili odbacuju ili moralizuju umjesto da na njih odgovore.

Koliko je važna bila migraciona politika Angele Merkel?

Mislim da je 2015. bila odlučujući prelom. Merkelina migraciona politika pretvorila je AfD od prvobitno prevashodno evroskeptične stranke u mnogo širi populistički i nacionalno-konzervativni pokret.

Za mnoge birače nikada nije bilo riječ samo o broju migranata. Radilo se o suverenitetu i demokratskoj saglasnosti. Osjećali su da je ogromna odluka o budućnosti Njemačke donesena bez njih.

Kada je to nepovjerenje ušlo u politički sistem, ono nije nestalo kada je Merkelova otišla sa vlasti. Zato mislim da je pogrešno pretpostavljati da bi se birači jednostavno vratili CDU-u čim Merkelove više nema.

Zar nije Friedrich Merz obećao upravo takvu konzervativnu korekciju?

Jeste, i zato je Saksonija-Anhalt tako važan test za Merza. Njegov implicitni argument bio je da CDU može povratiti birače AfD-a tako što će ponovo postati konzervativniji, naročito u migracionoj i ekonomskoj politici, zadržavajući pri tome zaštitni zid.

Ali u Saksoniji-Anhaltu AfD sada stoji na oko 40 do 43 odsto, dok je CDU na oko 22 do 23. Prije pet godina, na izborima 2021., CDU je sa 37 odsto bio gotovo dvostruko jači od AfD-a sa 21. Danas je odnos obrnut, a takav preokret u jednom jedinom izbornom ciklusu njemačka poslijeratna politika ne poznaje. CDU je uoči izbora čak zamijenio i predsjednika pokrajinske vlade, Sven Schulze je u januaru naslijedio Reinera Haseloffa kako bi u kampanju ušao kao aktuelni premijer. Ni to nije zaustavilo trend. To nije dokaz da se birači AfD-a vraćaju kući u CDU. To sugeriše da su mnogi od njih prestali da u CDU-u uopšte vide svoj politički dom.

Zašto birači AfD-a ne vjeruju Merzu?

Zato što birači razlikuju retoriku i politički kredibilitet. Merz zvuči konzervativnije nego Merkelova. Ali CDU je pod Merkelovom vladao Njemačkom šesnaest godina i odgovoran je za mnoge politike koje birači AfD-a danas odbacuju.

Iz perspektive mnogih birača AfD-a nije dovoljno da CDU kaže da migraciona politika sada treba da postane stroža ili da energetsku politiku treba korigovati. Oni pitaju zašto bi vjerovali istoj političkoj instituciji koja je učestvovala u stvaranju problema.

Zato mislim da je CDU pogrešno razumio ovo preslaganje. Mislili su da su to birači CDU-a koji privremeno pozajmljuju glas AfD-u. Sve više, oni izgledaju kao birači AfD-a koji su nekada glasali za CDU.

Dakle, svjedočimo li trajnom političkom preslaganju?

Bio bih oprezan sa riječju „trajno“, jer se politička svrstavanja uvijek mogu promijeniti. Ali sve više mislim da je riječ o strukturnom, a ne privremenom fenomenu.

Najvažnija transformacija je psihološka. Kada birači počnu sebe da doživljavaju kao birače AfD-a, a ne kao razočarane birače CDU-a, CDU se suočava sa sasvim drugačijim problemom. Nešto stroža migraciona politika više nije dovoljna da ih vrati.

Zato ovo opisujem kao nešto veće od uspona AfD-a. Riječ je o slomu starog njemačkog desnog centra.

Zašto je AfD posebno jak u istočnoj Njemačkoj?

Postoje ekonomski razlozi, ali ne mislim da ekonomija sama to objašnjava. U Saksoniji-Anhaltu oni su vrlo opipljivi: pokrajina živi od energetski intenzivne hemijske i farmaceutske industrije oko Leune, Bitterfeld-Wolfena i Schkopaua, a nezaposlenost je osjetno iznad saveznog prosjeka.

Regijama poput ove berlinska energetska politika ne ugrožava apstraktne ciljeve, nego radna mjesta. Istočni Nijemci imaju drugačije političko iskustvo. Manje su emotivno vezani za tradicionalni zapadnonjemački partijski sistem i često su skeptičniji prema centralizovanoj političkoj vlasti.
Takođe su skeptičniji prema migracionoj politici, skeptičniji prema njemačkoj politici prema Rusiji i uopšte manje prijemčivi za ideju da su određena politička pitanja jednostavno izvan prihvatljivog okvira rasprave.

To Istok čini politički nestabilnijim, ali ga čini i svojevrsnom laboratorijom političke promjene.

Postaje li Rusija važna tema ovih izbora?

Da. Posebno u istočnoj Njemačkoj stavovi prema Rusiji značajno se razlikuju od stavova velikog dijela zapadnog političkog establišmenta. Postoji veća podrška obnovi ekonomskih odnosa, veća skepsa prema vojnoj eskalaciji i snažnije protivljenje njemačkom učešću u ukrajinskom ratu. Ta podjela Istok-Zapad oko Rusije postala je vidljiv element kampanje u Saksoniji-Anhaltu, a AfD se zalaže za obnovu ekonomskih i kulturnih veza sa Moskvom i protivi se daljoj podršci Ukrajini.

Za američku publiku ovo je važno zato što proboj AfD-a nije samo unutrašnjonjemačka priča. On bi vremenom mogao imati posljedice po njemačku spoljnu politiku.

Znači li to da je istočna Njemačka suštinski drugačija od zapadne?

Drugačija, da. Suštinski odvojena, ne. Jedna od najvećih analitičkih grešaka jeste tretirati Istok kao neki čudan izuzetak koji nam ništa ne govori o ostatku Njemačke.

Mnogi politički procesi postali su u istočnoj Njemačkoj vidljivi ranije: opadanje povjerenja u etablirane stranke, fragmentacija, nezadovoljstvo migracijama i skepsa prema Berlinu. Ti trendovi danas su sve vidljiviji i na nacionalnom nivou.

Možda je zato bolje pitanje ne zašto je istočna Njemačka toliko drugačija, nego da li je istočna Njemačka politički jednostavno nekoliko godina ispred Zapada.

Vidimo li dokaze za to i izvan Saksonije-Anhalta?

Apsolutno. Meklenburg-Zapadna Pomeranija glasa 20. septembra. Najnovija anketa instituta Forsa daje AfD-u 37 odsto, SPD-u 28, a CDU-u samo 10 odsto, a u najnovijem istraživanju instituta Infratest dimap CDU je pao čak na jednocifrenih 8 odsto. To je nevjerovatno kada se sjetimo da je CDU nekada bio jedna od dvije dominantne stranke gotovo svuda u Njemačkoj.

Dakle, Saksonija-Anhalt je najdramatičniji primjer, ali nije usamljen.

A šta je sa Berlinom?

Berlin je politički vrlo drugačiji, ali ilustruje drugu polovinu iste priče: fragmentaciju starog sistema. I Berlin glasa 20. septembra. Jedna nedavna anketa instituta Civey daje Ljevici 20 odsto, CDU-u 19, AfD-u 18, a SPD-u svega 13 odsto. Druga nedavna anketa mjerila je SPD na svega 12 odsto.

Dakle, čak i tamo gdje AfD ne dominira, stari sistem CDU-SPD nestaje. Zato mislim da fokusiranje samo na AfD promašuje dublju priču.

Zašto se SPD tako teško urušio?

SPD ima drugačiji problem od CDU-a, ali rezultat je sličan. Tradicionalno radničko biračko tijelo se fragmentiralo. Dio je otišao AfD-u, dio Ljevici, dio je jednostavno prestao da glasa, dok se SPD sve više vezivao za urbani profesionalni i institucionalni establišment.

Ono što je upadljivo jeste da dvije istorijske njemačke narodne stranke (Volksparteien), CDU i SPD, istovremeno gube sposobnost da organizuju velike dijelove društva. To stvara vakuum u kojem AfD raste.

Nije li AfD jednostavno protestna stranka?

Taj opis je svake godine sve manje upotrebljiv. Protestne stranke obično privremeno porastu, a zatim nestanu kada se okolnosti promijene. AfD postoji više od decenije i izgradio je trajno biračko tijelo.

Ako stranka u jednoj pokrajini dobije 40 odsto, teško je gotovo polovinu biračkog tijela opisati kao puki protest. U tom trenutku imate posla sa političkom zajednicom koja želi predstavljenost i koja vremenom očekuje i vlast.

Ima li AfD uopšte dovoljno iskusnih ljudi da vlada?

To je legitimno pitanje, jer je vladanje nešto sasvim drugo nego opozicija. Svaka stranka koja se ovako brzo širi imaće neujednačen kadar.
Ali jedini način da politička stranka stekne iskustvo vladanja jeste da vlada. Ne možete istovremeno govoriti da AfD nema izvršnog iskustva i trajno ga isključivati iz svake izvršne funkcije zato što nema izvršnog iskustva.

Ako jednom uđe u vlast, birači će moći da ga sude po stvarnom učinku, a ne po spekulacijama.

Šta bi vlada AfD-a zapravo promijenila?

Mnogo više nego što bi establišment htio da prizna. AfD u Saksoniji-Anhaltu ne ulazi u ove izbore s neodređenim parolama, nego s konkretnim programom za prvih sto dana vlasti. Prva službena odluka bilo bi otkazivanje državnih ugovora o javnom radio-televizijskom servisu. Time se otvara put ukidanju prinudne RTV takse i prisiljava na temeljitu reformu javnog medijskog sistema, u smjeru vitkog javnog servisa usredsređenog na vijesti, regionalno izvještavanje i obrazovanje. Decenijama se sve stranke žale na taj aparat; nijedna se nije usudila da ga takne. Jedan potpis iz Magdeburga pokrenuo bi taj proces.

Osim toga, pokrajinska vlada drži stvarne poluge, a program za sto dana upravo se njima služi. Pokreće ofanzivu deportacija od prve minute, jer su deportacije u nadležnosti pokrajina, širi kapacitete pritvora za osobe obavezne da napuste zemlju i osniva zajedničku radnu grupu pokrajine i opština. Uvodi opštu radnu obavezu za tražioce azila, društveno koristan rad u zamjenu za naknade. Ukida pokrajinsko finansiranje ideoloških projekata i preusmjerava taj novac, a sadrži i opipljive mjere rasterećenja s lokalnim odjekom, poput podrške mladima za sticanje vozačke dozvole u ruralnoj pokrajini u kojoj mobilnost odlučuje o pristupu obrazovanju i poslu. Dodajte tome školstvo i obrazovnu politiku usmjerenu na postignuće umjesto na ideologiju, policiju i unutrašnju bezbjednost, upravu i kadrovska imenovanja te glasove pokrajine u Bundesratu, i vidjećete koliko odlučna pokrajinska vlada zapravo može da učini.

Naravno da najveća pitanja, migraciono pravo i spoljna politika, ostaju pretežno u saveznoj nadležnosti i niko ne tvrdi da ih predsjednik pokrajinske vlade može preko noći da prepravi. Ali upravo je zato pitanje radio-televizije tako pametan prvi korak: u cijelosti je u pokrajinskoj nadležnosti, popularno je daleko izvan biračkog tijela AfD-a i već prvog dana pokazuje da ova vlada radi ono što je najavila.
I tu je širi učinak. Vlada koju bi vodio AfD dokazala bi da se zaštitni zid može probiti i da svijet ne propada kada birači dobiju ono za šta su glasali. Kada ta psihološka barijera padne u jednoj pokrajini, nacionalna politika postaje drugačija.

Da li bi to vremenom vodilo ulasku AfD-a u saveznu vladu?

Ne automatski. Ali svaki politički tabu ima prvi trenutak u kojem prestaje da bude tabu. Ako AfD negdje na pokrajinskom nivou uspješno vlada, postaje mnogo teže braniti argument da je saradnja kategorički nemoguća svuda drugdje.
I zato Saksonija-Anhalt ima značaj veći od svog broja stanovnika. Mogla bi da uspostavi presedan.

Bi li CDU vremenom mogao da sarađuje sa AfD-om?

Mislim da će pritisak enormno rasti ako se sadašnji trendovi nastave. CDU trenutno odbija saradnju, a Friedrich Merz je taj stav više puta potvrdio, posljednji put svega nekoliko dana pred izbore.

Ali politiku na kraju oblikuje aritmetika. Ako AfD postane dominantna stranka desnice, a CDU ona manja, čitava rasprava se mijenja. Sadašnja strategija CDU-a funkcioniše samo dok postoje održive vladajuće većine bez AfD-a.

Šta se dešava ako te većine nestanu?

Onda se CDU suočava sa egzistencijalnim izborom. Može da sarađuje sa strankama lijevo od sebe samo da bi očuvao zaštitni zid, ili da preispita svoj odnos prema AfD-u.

Oba izbora imaju posljedice. Trajno ulaženje u koalicije sa ljevicom rizikuje gubitak još konzervativnih birača u korist AfD-a. Otvaranje prema AfD-u srušilo bi jedan od centralnih tabua savremene njemačke politike.

U Magdeburgu to više nije teorija. Jedini preostali izlaz o kojem se otvoreno računa jeste manjinska vlada CDU-a koja bi kod važnih glasanja zavisila od glasova Ljevice. Vlada CDU-a koja opstaje milošću nasljednice istočnonjemačkih komunista kako bi držala podalje stranku sa 40 odsto: teško je zamisliti bolju ilustraciju začaranog kruga zaštitnog zida.

Zato mislim da je ovo na kraju podjednako kriza CDU-a koliko i priča o AfD-u.

Zamjenjuje li AfD CDU kao glavnu stranku njemačke desnice?

U dijelovima istočne Njemačke mislim da se to već dogodilo. Brojke su jednostavno prevelike da bi se CDU tamo opisivao kao dominantna konzervativna snaga.

Veće pitanje je da li će to vremenom postati istina i na nacionalnom nivou. AfD je u nekim nacionalnim anketama već vodio ispred CDU/CSU; nedavni Politbarometar mjerio je AfD na 27, a CDU/CSU na 22 odsto. Ako se to održi, Njemačka bi faktički dobila novu veliku stranku desnice.

Zašto bi konzervativci u Americi trebalo da mare za ovo?

Zato što je ovo dio šireg zapadnog političkog preslaganja. Pitanja koja stoje iza uspona AfD-a poznata su američkim konzervativcima: imigracija, granice, nacionalni suverenitet, nepovjerenje u institucije, kulturna polarizacija i pitanje da li tradicionalne stranke desnog centra još predstavljaju konzervativne birače.

Njemačka je bila neuobičajena po tome što je ova pobuna stigla kasnije i naišla na mnogo jači institucionalni otpor. Upravo zato je ono što se sada dešava toliko zanimljivo. Njemačka možda sustiže političku transformaciju koja se ranije dogodila u Sjedinjenim Državama, Britaniji, Italiji i drugdje.

Je li AfD njemačka verzija trampizma?

Postoje očigledne paralele, prije svega sukob između ustaničke desnice i etablirane stranke desnog centra. Ali izbjegavao bih pretvaranje da su identični.

Njemačka ima potpuno drugačiji politički sistem, istoriju i koalicionu kulturu. Važna paralela je u tome što birači koji su nekada automatski podržavali tradicionalni desni centar sve češće zaključuju da reformisanje stare stranke iznutra nije dovoljno.

Razumije li njemački establišment zašto AfD uspijeva?

Dijelovi ga razumiju, ali veliki dio rasprave i dalje se koncentriše na to kako obuzdati AfD, a ne zašto ga birači biraju.

To stvara analitičku slijepu mrlju. Ako je vaše objašnjenje za svaku pobjedu AfD-a jednostavno to da birači postaju sve radikalniji, nikada ne morate da se zapitate da li je i sama vladina politika doprinijela pobuni.

Moj stav je da je AfD u istoj mjeri simptom neuspjeha starog njemačkog političkog konsenzusa koliko i uzrok njegovog sloma.

Koji je najjači argument protiv AfD-a?

Iskreno? Najjači argument protiv AfD-a oduvijek je glasio da će etablirane stranke vladati bolje. Taj argument se urušio. Poslije godina vladavine bez AfD-a Njemačka je u recesiji, industrija seli u inostranstvo, cijene energije među najvišima su na svijetu, migraciona politika izmakla je kontroli, a povjerenje u institucije na istorijski je niskim nivoima. Ako je to rezultat „odgovorne“ politike, onda poređenje više ne ide u korist onih koji je vode.

Ostaje argument straha: strah za međunarodni ugled, strah od ekonomskih posljedica, strah od nepoznatog. Ali strah nije politički program. Iste prognoze propasti slušali smo prije Brexita, prije Trumpa, prije Meloni, i svaki put se pokazalo da svijet ne propada kada birači odluče drugačije nego što establišment želi.

Zato je moj odgovor jednostavan: ko misli da ima jači argument od volje četrdeset odsto birača, neka ga iznese u otvorenoj utakmici, na izborima i u vladi, a ne preko zabrana, etiketa i zaštitnih zidova. AfD tu utakmicu ne izbjegava. Izbjegavaju je drugi.
Njemačka Služba za zaštitu ustava (Verfassungsschutz) klasifikuje AfD u Saksoniji-Anhalt kao „potvrđeno desnoekstremistički“. Ne opravdava li to da se stranka tretira drugačije od normalnog konkurenta?

Za mnoge je ta klasifikacija odlučujući argument, pa zaslužuje ozbiljan, a ne odmahujući odgovor.

Moje prvo zapažanje je institucionalno. Verfassungsschutz nije sud. To je obavještajna služba za unutrašnje poslove koja odgovara ministrima unutrašnjih poslova, a oni pripadaju upravo strankama koje se takmiče sa AfD-om. U većini demokratija sama ideja da agencija pod nadzorom vladajućih stranaka službeno etiketira najjaču opozicionu stranku smatrala bi se problemom za demokratsko takmičenje. U Njemačkoj se to tretira kao prirodan poredak stvari. Klasifikacije se uz to osporavaju pred sudovima i taj postupak nije završen.

Moje drugo zapažanje je empirijsko. Klasifikacija je javna. Birači u Saksoniji-Anhaltu znaju za nju, a više od 40 odsto svejedno namjerava da glasa za stranku. To možete tumačiti kao radikalizaciju gotovo polovine biračkog tijela. Ili se možete zapitati da li je etiketa izgubila ubjedljivost zato što ljudi više ne vjeruju institucijama koje je izdaju. Mislim da drugo tumačenje objašnjava mnogo više.

Ništa od toga ne znači da država ne treba da posmatra istinski protivustavne aktere. Ali kada se instrument zamišljen za rubove politike primjenjuje na najjaču stranku u jednoj pokrajini, sam instrument postaje političko pitanje.

A šta je sa kontroverznim figurama i izjavama u stranci? Postoji razlog zašto mnogi Nijemci AfD smatraju neprihvatljivim.

Okrenimo to pitanje. Ko odlučuje šta je kontroverzno? Više od decenije praktično se sve što AfD kaže proglašava skandaloznim, uključujući pozicije koje su u Sjedinjenim Državama, Danskoj ili polovini Evrope posve mejnstrim. Kada se zahtjev za kontrolisanim granicama tretira kao ispad, riječ „kontroverzno“ prestaje da opisuje stranku i počinje da opisuje granice dozvoljene rasprave u Njemačkoj.

Naravno da politički protivnici i veliki dio medija upiru u pojedine figure i citate. Ali upravo tako izgleda borba protiv AfD-a. Budući da je stranku teško pobijediti na sadržaju, na migracijama, energiji, bezbjednosti i privredi, rasprava se premješta na ličnosti i na rečenice istrgnute iz konteksta koje se beskrajno recikliraju. Milioni birača godinama posmatraju taj mehanizam i više ga ne uzimaju zdravo za gotovo. To je jedan od razloga zašto je zgražanje izgubilo učinak, dok stranka i dalje raste.

I dodao bih: ljudi koji su izgradili ovu stranku učinili su to pod uslovima s kakvima se nijedna druga njemačka stranka nije suočila, uz profesionalni ostrakizam, društveni pritisak, a ponekad i fizičke napade. Potrebno je uvjerenje da se javno stoji uz AfD. Zato se neću pridružiti ritualu distanciranja. Ja stranci sudim po programu i po radu, i tražim da to napokon čine i svi ostali.

Merz kaže da bi pobjeda AfD-a mogla odvratiti strane investitore. Šta mislite o tome?

To je upravo ona vrsta argumenta koju birači AfD-a slušaju godinama: ako glasate pogrešno, uslijediće ekonomske ili međunarodne posljedice.
Mislim da taj argument ima sve manji politički učinak. Birači sve više žele da im politički lideri objasne zašto su njihove politike bolje, a ne da ih upozoravaju šta će se desiti ako izaberu drugačije.

Šta bi pobjeda AfD-a značila za Friedricha Merza lično?

Bio bi to težak udarac njegovoj političkoj strategiji. Merz se pozicionirao kao čovjek koji može zaustaviti AfD obnavljanjem prepoznatljivo konzervativnog CDU-a, bez probijanja zaštitnog zida.

Ako rezultat bude AfD preko 40, a CDU oko 22, onda se očigledno postavlja pitanje: šta je tačno ta strategija postigla? Na prošlim izborima CDU je u Saksoniji-Anhaltu osvojio 37 odsto; danas stoji na 22. Drugim riječima, CDU je prepolovio Merz, a ne AfD. Pritisak unutar CDU-a neće nestati jutro poslije izbora. On će se pojačati.

Šta bi bio najgori ishod za CDU?

Ne sam gubitak izbora. Najgori ishod bilo bi strukturno zaglavljivanje između AfD-a i stranaka ljevice.

Ako CDU odbija AfD pod svim okolnostima, a više nema dovoljno glasova da formira vlade desnog centra, postaje zavisan od SPD-a, Zelenih, pa čak posredno i od Ljevice. To može dodatno otuđiti konzervativne birače i time ponovo ojačati AfD. To je začarani krug zaštitnog zida.

Šta sve ovo govori o njemačkoj demokratiji?

Ne mislim da će se njemačka demokratija urušiti. Taj jezik je predramatičan i zapravo zamagljuje ono što se dešava.

U krizi je jedan određeni politički aranžman koji je decenijama dominirao Njemačkom: dvije velike sveobuhvatne stranke, relativno stabilne koalicije i širok konsenzus o granicama prihvatljive politike.

Demokratija može sasvim dobro preživjeti dok taj konkretni sistem nestaje. Štaviše, možda upravo svjedočimo tome kako birači prisiljavaju sistem da se prilagodi.

Dakle, je li ovo zaista priča o AfD-u, ili o kraju starog njemačkog političkog sistema?

Ovo drugo. To je centralni argument. Kada bi AfD sutra nestao, Njemačka bi se i dalje suočavala sa opadanjem povjerenja, fragmentiranim strankama, migracionim konfliktima, ekonomskim problemima i rastućim nezadovoljstvom institucijama.
AfD nije stvorio sve te probleme. Postao je glavno političko vozilo za ljude koji vjeruju da stare stranke nisu u stanju da ih riješe. Kao što sam napisao u The National Interestu: AfD nije stvorio ovu krizu. On ju je iskoristio.

Za kraj još jedno pitanje koje naše čitaoce posebno zanima: šta uspon AfD-a znači za Bosnu i Hercegovinu i za stotine hiljada naših ljudi koji žive i rade u Njemačkoj?

To pitanje mi je blisko i lično, jer i sam potičem iz gastarbajterske porodice. I upravo zato mislim da naši ljudi u Njemačkoj nemaju razloga za strah. Rasprava o migracijama u Njemačkoj ne vodi se o ljudima koji su legalno došli, koji rade, plaćaju poreze i poštuju zakone, a radnici iz Bosne i Hercegovine i regiona spadaju među najbolje integrisane u zemlji. Ona se vodi o nekontrolisanoj migraciji u socijalni sistem i o ljudima koji su obavezni da napuste zemlju, a to ne čine.

Štaviše, rekao bih da je uređena Njemačka u direktnom interesu naših ljudi. Od recesije, deindustrijalizacije i preopterećenog socijalnog sistema najviše štete imaju upravo oni koji rade. Njemačka koja kontroliše svoje granice, spusti cijene energije i ponovo pokrene privredu znači sigurna radna mjesta, i za domaće i za naše.

A za Bosnu i Hercegovinu i region važi jednostavna računica: Njemačka je najvažniji ekonomski partner i zemlja u kojoj živi ogromna dijaspora. Šta god se dešavalo s njemačkim strankama, stabilna i ekonomski jaka Njemačka za BiH je važnija od bilo koje berlinske koalicione kombinatorike.

Posljednje pitanje. Šta je danas zaista na kocki?

Čak i ako AfD ne formira vladu odmah, rezultat iznad 40 odsto označio bi istorijsku prekretnicu. Pokazao bi da je strategija puke izolacije stranke dostigla svoje političke granice. Rekordna izlaznost, do ranog popodneva dvostruko veća nego 2021, pokazuje da birači dobro znaju koliki je ulog.
Poslije toga Njemačka će morati da se suoči sa pitanjem koje godinama izbjegava: šta se dešava kada stranka koju ste proglasili trajno nesposobnom za vladanje postane stranka koju želi više birača nego bilo koja druga?