Njena majka Karina za to vrijeme je proživljavala agoniju, uvjerena da je izgubila svoje jedino dijete, sve dok joj volonteri nisu javili da je djevojčica živa, piše BBC.

Karina Blanko (Karina Blanco) upravo se spremala za čas spinninga kada se tlo počelo tresti. 

Podrhtavanje je postajalo sve jače, pa je zgrabila torbu i s ostalima istrčala na ulicu.

- Kada sam shvatila šta se dešava, počela sam vikati: "moja kćerka, moja kćerka". Sjela sam u auto i vozila najbrže što sam mogla - ispričala je Karina.

Njena jedina kćerka, dvanaestogodišnja Fabiana, bila je sama kod kuće kada su 24. juna Venecuelu u razmaku od nekoliko sekundi pogodila dva snažna zemljotresa. 

Drugi zemljotres, magnitude 7.5, bio je jedan od najjačih koji su pogodili zemlju u posljednjih stotinu godina.

Kada je Karina stigla do svoje zgrade u Karabajedi (Caraballedi), u sjevernoj državi La Gvajra (Guaira), jedva je povjerovala prizoru.

- Vidjela sam jednu zgradu, zatim prazninu na mjestu gdje je stajala moja, a onda drugu zgradu - rekla je. U njihovom stanu na prvom spratu desetospratnice, Fabiana se nalazila u majčinoj spavaćoj sobi.

Kada je osjetila podrhtavanje, utrčala je u kuhinju i uhvatila se za radnu ploču dok su se zidovi oko nje urušavali. Sila ju je bacila na pod.

- Vidjela sam kako se stvari tresu, padaju i lome, a onda su zidovi popucali. Zid koji je dijelio naš stan od komšijinog se srušio. U tom sam trenutku pomislila: Umrijet ću. Neću ovo preživjeti. Niko me neće spasiti - ispričala je Fabiana.

Tada je za nju započela agonija duga 32 sata. Ispred srušene zgrade, njena majka Karina ugledala je polovinu kćerkinog kreveta kako viri iz ruševina.

- Trčala sam s jednog kraja na drugi vičući: "Mrtva je. Moja kćerka je mrtva." Nisam znala šta da radim - rekla je.

Za to vrijeme, pod ruševinama, Fabiana je ležala u tišini, licem okrenuta prema gore, zarobljena sa svih strana, sa stropom koji joj je gotovo dodirivao lice.

- Inače sam jako tjeskobna i klaustrofobična. Ali ne znam zašto, obuzeo me neki čudan mir. Možda mi je um bio u šoku - kazala je.

Nešto kasnije, medicinska sestra koja je radila kao njegovateljica za komšije s gornjeg sprata počela je dozivati da provjeri čuje li je iko. Fabiana joj je odgovorila.

- Rekla mi je da ostanem mirna i da će sve biti u redu - prisjetila se djevojčica.

Šest sati nakon zemljotresa, oko ponoći, spasioci su izvukli medicinsku sestru. Volonterima je rekla da je unutra živa djevojčica po imenu Fabiana.

- Već sam se bila predala Bogu, moleći za snagu da započnem novi život bez Fabiane. A onda mi je neko prišao i rekao: "Vaša kćerka je živa" - ispričala je Karina.

Odmah je otrčala nazad do ruševina i počela vikati u pukotine, dozivajući kćerkino ime. No, Fabiana je pod hrpom betona nije mogla čuti.

- Iz nekog razloga, nisam gubila nadu i vjeru - rekla je djevojčica.

- Jedna noga bila mi je savijena u bolnom položaju pa sam pomaknula komad ruševine kako bih je mogla ispružiti - dodala je.

- Pritom sam zadobila ogrebotine i posjekotine, ali sam pronašla bočicu kečapa i malo naribanog sira. To me održalo pri svijesti - rekla je.

U zoru je na mjesto događaja stigla grupa venecuelanskih vatrogasaca. Ušli su u ruševine i dozivali Fabianu, ali nisu dobili odgovor.

Za Karinu je to bio jedan od mnogih trenutaka u kojima se nada pretvarala u očaj.

- Rekli su mi da se ništa ne može učiniti i otišli su. Obuzela me strašna pomisao da se možda ugušila ili doživjela srčani udar. Tada mi je prišao jedan volonter i pitao šta se dešava, kazala je.

"Okrenula sam se prema svima i vrisnula: Moja kćerka je živa"

- Taj čovjek, Viktor, bio je moj heroj - istakla je. U međuvremenu, Fabiana je pod ruševinama pronašla svoj mobitel.

Nije bilo signala jer su mobilne mreže pale, ali je odlučila snimiti video. Mislila je da će ga kasnije moći poslati majci ili nekome ko bi mogao pomoći.

- Zgrada Ritamar Palas (Ritamar Palace). Bio je zemljotres i srušilo se sve. Nema svjetla. Nema nikoga da nas spasi. Sama sam. Mnogi komšije su zarobljeni. Trebamo vašu pomoć - govori Fabiana u snimku.

Za to vrijeme, volonter Viktor popeo se na ruševine i počeo dozivati Fabianu.

Ovaj put ga je čula i odgovorila mu. On je to odmah javio Karini.

- Okrenula sam se prema svima i vrisnula: Moja kćerka je živa - prisjetila se.

- Ljudi su počeli pristizati u gomilama, donosili su alate. Ali vatrogasci koji su bili tamo rekli su da je nemoguće proći i otišli su - dodala je.Nekoliko sati kasnije stigla je druga vatrogasna jedinica. Uvjeravali su je da će izvući Fabianu, no ni oni je nisu uspjeli dosegnuti.

Viktor se neprestano vraćao na mjesto s kojeg je mogao razgovarati s djevojčicom kako bi je smirio.

Vatrogasci su pozvali specijalni spasilački tim iz Karakasa (Caracasa), no dok su oni stigli, već je pao mrak. Karina je trčala uokolo tražeći svjetiljke i moleći ljude za pomoć.

Sedam motocikala i nekoliko automobila usmjerilo je svoja svjetla prema srušenoj zgradi.

Spasioci su malo-pomalo probijali beton i konačno napravili rupu dovoljno veliku da vide Fabianu. Snimak tog trenutka, nasmijane Fabiane koja viri kroz rupu, postao je viralan u Venecueli.

- Nakon toliko sati zatočeništva, preplavila me radost kad sam ih ugledala. Shvatila sam da ću biti spašena - rekla je Fabiana.Oko dva sata ujutro, 32 sata nakon zemljotresa, spasioci su uspjeli iskopati tunel dovoljno širok da izvuku Fabianu. Izašla je iz ruševina uz pomoć spasilaca i pala majci u zagrljaj.

- Kad sam izašla, vidjela sam svoju porodicu, vidjela sam potpuno srušenu zgradu i činilo mi se kao da to nije stvarno, kao da gledam neku TV seriju - rekla je.

Karina kaže da je od gotovo 50 ljudi koji su živjeli u njihovoj zgradi samo troje spašeno živo.

Potvrđena je smrt 3.342 osobe u zemljotresima, a desetine hiljada još se vode kao nestali. Osim preloma lijeve noge te nekoliko ogrebotina i modrica, Fabiana nije pretrpjela druge povrede.Sada živi s bakom.

- U početku sam se bojala leći, pogotovo na leđa, jer bi me to podsjetilo na vrijeme provedeno pod ruševinama - rekla je. Na ulicama ispred njihovog sadašnjeg doma u La Gvajri još uvijek je mnogo srušenih zgrada.

- Izvan ove kuće vlada velika tuga. Osjećam toliku bol kad pomislim na svoje komšije i prijatelje. Trebat će nam vremena da se oporavimo. Ali nastavit ćemo dalje - rekla je Karina.

- Šta više majka može poželjeti? Moja kćerka je živa - zaključila je.