Cafe.ba
Za vaš uređaj je dostupna aplikacija
Instaliraj

Ispovijest žene koja je usvojila sina pa ga nakon dvije godine vratila: Nisam ga napustila…

Lifestyle

Izvor: haber.ba     04.09.2016 u 10:06 h 0

Ispovijest žene koja je usvojila sina pa ga nakon dvije godine vratila: Nisam ga napustila…
FOTO: pixabay.com

‘Osjećaš se kao da si razočarao svoje dijete kojemu si obećao dom, osjećaš se krivim i beskrajno si tužan što su nestale sve tvoje želje i nade’, kaže Patterson


Niko ne misli da će nakon što usvoji dijete to trajati samo dvije godine, no upravo to se dogodilo Claire Patterson koja je 2011. usvojila 18-mjesečnog dječaka te nakon dvije godine donijela očajničku odluku da ga vrati, piše Independent.

‘Usvojila sam svojeg sina prvenstveno zato što nisam pronašla pravog muškarca s kojim bih zasnovala obitelj. Također, oduvijek sam znala da bih se teško nosila s djetetom s poteškoćama u razvoju, a ispostavilo se da Tom ima prethodno nedijagnosticirano oštećenje mozga zbog kojeg treba gotovo neprestanu brigu i nadzor i to ne samo od jedne osobe. Nakon nekog vremena jednostavno se s time više nisam mogla nositi.’ – prenosi Jutarnji.hr.

Srećom, situacije u kojima roditelji vrate usvojeno dijete vrlo su rijetke, a djeca napuste roditeljski dom ranije od predviđenog tek u 3 posto slučajeva.

No, kad se takvo što ipak dogodi, to je poražavajuće za sve uključene.

‘Osjećaš se kao da si razočarao svoje dijete kojemu si obećao dom, osjećaš se krivim i beskrajno si tužan što su nestale sve tvoje želje i nade’, kaže Patterson.

Također, dodaje da postoji ogromna stigma koja prati ovakve slučajeve i da čovjek koji se u toj situaciji nađe nema s kime razgovarati. Upravo zbog toga, Patterson je pokrenula web stranicu Adoption Disruption UK kako bi pomogla roditeljima koji se nađu u takvom problemu.

Claire je poželjela usvojiti Toma (to mu nije pravo ime) kad mu je bilo deset mjeseci.

‘Imao je neodoljiv osmijeh i kad sam dobila izvještaj da je zdrav, nisam mogla dočekati da ga povedem kući.’

Ispočetka je njegovo zaostajanje u razvoju (nije mogao puzati i okrenuti se na podu) pripisala problemima nastalim jer je sa šest mjeseci slomio nogu. Osim toga, mnogo je spavao, rijetko plakao i, što ju je najviše zabrinulo, dugo nije progovorio.

Posjetila je govornog terapeuta, psihoterapeuta i mnoge druge stručnjake. U listopadu 2012. godine Tom je imao i prvi napad. Liječnici su rekli da bi se uskoro moglo dogoditi da u 24 sata ima i do 36 napada. Claire se uopće više nije mogla posvetiti poslu jer je stalno morala biti uz Toma. Socijalni radnici joj također nisu pružili adekvatnu pomoć, a dokumentacija o roditeljima malog Toma i njihovom zdravstvenom stanju – koju je vidjela tek naknadno – otkrila je stvari koje bi je, da ih je vidjela ranije, sigurno odvratile od posvajanja.

Liječnici su Claire rekli kako je oštećenje dječakova mozga vrlo ozbiljno i da ga svaki napad dodatno oštećuje te da nema načina utvrditi kako će stvari izgledati kroz neko vrijeme. Povjerila se socijalnoj radnici koja joj je predložila da Toma smjesti u dom za djecu s posebnim potrebama.

‘Osjećala sam da nemam izbora. Tomovo stanje zahtijevalo je konstantnu brigu educiranog osoblja. Ljudi su mi poslije rekli da bih sigurno drugačije razmišljala da je Tom moje biološko dijete, no mislim da ne bih. Željela bih da bude potpuno jasno da nisam napustila sina. Osigurala sam mu kvalitetnu profesionalnu njegu koju od mene nikako ne bi mogao dobiti.’

I Rachel Cooper u sličnoj je situaciji i shvaća kako je to kad ljudi za vas misle da ste ostavili dijete.

‘Moj sin tinejdžer vratio se prošle godine u dom nakon opetovanih izljeva bijesa i nasilja prema ostalim članovima obitelji koje više nismo mogli trpjeti. Neki ljudi kažu da bi bilo drugačije da je moje biološko dijete a ne usvojen, no mislim da bih napravila isto. Njegova agresija i samoprijezir postoje jer je bio teško zanemaren u vrlo ranom djetinjstvu i mi to nakon posvojenja više nismo mogli popraviti’, priča Rachel.

‘Povremeno nas nazove pa odemo na kavu. Nema sumnje da nas i dalje smatra svojom obitelji i nadam se da naš odnos u budućnosti može postati bolji.’

Profesorica Julie Selwyn, ravnateljica Hadley centra za posvojenja pri Sveučilištu u Bristolu, kaže da takva prekinuta posvojenja, koja se najčešće događaju u adolescenciji, često ne znače i potpuni prekid svakog kontakta.

‘Često roditelji posvojene djece nastavljaju biti njihovi skrbnici u financijskom smislu. Druže se vikendima, pomažu im oko pranja odjeće i sličnih stvari te se njihov odnos s vremenom popravlja. Ako se to i ne dogodi odmah, velik broj mladih ljudi uspostavi odnos s posvojiteljima kasnije u životu’, kaže profesorica Selwyn koja je proučavala 37.335 obitelji s posvojenom djecom kroz period od 12 godina.

Među djecom kod kojih je nastupio prekid posvojenja, 91 posto ih je svjedočilo nekom obliku kućnog nasilja, a 34 posto ih je bilo seksualno zlostavljano. Vrlo čest razlog takvog razvoja događaja su i prethodno postojeći mentalni problemi.

Selwyn na kraju kaže kako nitko ne misli da će se to dogoditi baš njemu.

‘Pokušajte se staviti u kožu tih roditelja, mnogi od kojih imaju problema s plodnošću. Možda postoji puno naznaka da bi nešto moglo poći po zlu, ali o takvim se stvarima ne razmišlja kad prvi put vidite to malo biće željno vaše ljubavi i pažnje. Nitko tada ne misli što se sve može dogoditi.’


Pratite Cafe.ba putem aplikacija za Android i iPhone i društvenih mreža FacebookTwitter.

Komentari
Ostavite komentar
Svako širenje mržnje na portalima zakonski je kažnjivo.
Komentari koji sadrže vrijeđanje, psovke, i vulgarane riječi biće izbrisani.


× Početna Najnovije Najčitanije Vijesti Sport Magazin Nauka i tehnologija Zvijezde i tračevi Muzika Film i TV Auto moto Lifestyle Zabava Gradovi Tekstovi pjesama Oglasi