– Raniji gradonačelnik Sarajeva govorio je u intervjuu za Anadolu Agency o tome kako se nekada proslavljao 6. april Dan Grada Sarajeva i Dan oslobođenja Sarajeva u II svejtskom ratu, kako je to sada, kao i o zalaganjima u opkoljenom Sarajevu za nedjeljivi grad, te da Sarajevo ne može biti bez Ilidže i Vogošće.

Ako se uzme vrijeme u kome smo mi radili, u kome sam i ja bio gradonačelnik, mi smo daleko više posvećivali pažnje 6. aprilu kao Danu Grada Sarajeva i Danu oslobođenja Sarajeva u II svejtskom ratu, ali u onom smislu da se proslava odvija radno, da se postižu određeni rezultati u privredi, školstvu, zdravstvu…, rekao je u intervjuu za Anadolu Agency (AA) povodom 6. aprila Salko Selimović, gradonačelnik Sarajeva u periodu 1987.-1989. godina, ujedno i pretposljednji sarajevski gradonačelnik prije agresije na Sarajevo i BiH.

“To nam je bio glavni motiv i normalno sve ono što je išlo uz to, proslave po opštinama. Međutim, sada se vrijeme nešto promijenilo. Premda ja mislim da i sada građani Grada Sarajeva željno očekuju taj dan i vole ga proslaviti. Međutim, nema tih kao onda aktivnosti koje su se vodile, jer jednostavno znamo u kakvoj smo situaciju došli poslije agresije. Glavni kolektivi koji su tada slavili, kao što su bili Famos, Unis, Energoinvest, Šipad, nosioci privrednog razvoja, oni su faktički diktirali svojim uspjesima ili eventualno neuspjehom kako će se dan 6. april proslavljati”, sjeća se Selimović.

– Dan upisan u srcu –

No, Selimović misli da nema građanina Grada Sarajeva koji u srcu ne slavi taj dan kao dan istinske pobjede nad fašizmom, pobjede koja je donijela pravu, istinsku slobodu i građanima Grada Sarajeva i BiH u sklopu tadašnje Jugoslavije.

“Meni je drago da to nije palo u zaborav, meni je drago da i ova omladina isto tako i želi i proslavlja taj dan. Meni je drago da se polako vraća i ovaj prvi dio o kojem sam govorio, da se i sada već dešava da u nekim privrednim subjektima se postižu ekstra rezultati, da se na taj način vraćamo polako u to doba. Ja bih želio da nam što prije dođe ono doba kada smo bili na vrhuncu moći kao grad i republika, a bili smo istinski, vodeći u tadašnjoj bivšoj Jugoslaviji po privredi, po svim elementima koji čine grad gradom. Ja sam tako to zamišljao, a tako je i bilo. Brzo će to doći, ja se nadam”, navodi Selimović.

Govoreći o proslavi 6. aprila iz perioda 1987.-1989, Selimović kaže da se to manifestiralo tako da je glavna preokupacija u Gradu Sarajevu bila Šestoaprilska nagrada.

“To je za nas bio glavni zadatak i glavna tema proslave 6. aprila. Šestoaprilsku nagradu treba uručiti, a prije toga izabrati prave ljude, odnosno prave dobitnike, i s druge strane, na takom jednom skupu se uvijek puno toga kazalo šta je sve, odnosno šta je trebalo biti i eventualno šta nije bilo. To je bila naša preokupacija. Onda smo skoro uvijek imali nekakav program posjete firmama. Jer, svaka iole ozbiljnija firma je imala svoj nekakav način proslave, sumiranja rezultata, održavani su programi. Bila je naša dužnost da se uključimo, posebno kod velikih sistema kao što je Energoinvest, Unis, Šipad, Famos, tako da je pet-šest dana prije samog 6. aprila, a isto toliko i poslije tog datuma bilo uvijek preopterećeno aktivnostima koje su bile i naša obaveza, a i mi smo želili da ih izvršimo”, naglašava Selimović.

Pored toga, sjeća se Selimović, za 6. april u Sarajevu je bilo dosta stranih gostiju, odnosno ljudi koji su dolazili iz drugih gradova da sa Sarajlijama zajednički proslave Dan oslobođenja i Dan Grada Sarajeva.

“Neko nepisano je pravilo bilo da nijedan ambasador koji prvi put dođe u Grad Sarajevo, nije mogao proći da prvo ne dođe kod gradonačelnika. Kada su takve proslave kao što je 6. april onda su i ti ljudi, ambasadori koji su imali rezidencije u Beogradu, kada su dolazili u Sarajevo na proslave, obavezno dolazili kod nas u grad da vide šta smo mi uradili u tom periodu”, navodi Selimović.

– Niko nije vjerovao da će JNA biti takav agresor –

Kao gradonačelnik Sarajeva kaže da se sjeća 6. aprila po dvije stvari koje su za njega bile karakteristične – što su dodijelili Šestoaprilsku nagradu jednom mladiću koji je izgubio ruku spašavajući dijete ispod voza i kada su dali Šestoaprilsku nagradu jednom ljekaru, stomatologu, koji je napravio poteze koje su bile izuzetno vrijedne u tom periodu.

“Ostala su mi ta dva događaja kao upečatljiva. Mislim da je svaka Šestoaprilaka nagrada, pa i tih godina, bila potkrijepljena argumentima takvim da je to bio stvarno rezultat nekog ekstra rada i ponašanja”, navodi Selimović.

Selimović se veoma dobro sjeća i 6. aprila 1992. godine, kada su na isti dan nakon 67 godina mira ponovno počele ratne strahote za Sarajlije.

“Vrlo teška i vrlo ružna su to bila događanja. Mi smo tada imali zakazanu Skupštinu Grada Sarajeva za 6. april, međutim nije se održala. Ja sam tada sa društvom šetao sadašnjom Ferhadijom (ranije Ulicom Vase Miskina) i moram priznati da mi ni na kraj pameti nije bilo da bi se moglo tako nešto desiti, da može doći do takve agresije, odnosno do takvog ponašanja Jugoslovenske narodne armije (JNA). Kada je počelo to što je počelo, tada sam tek shvatio u kakvoj zabludi smo mi bili. Ja lično moram priznati za sebe da sam bio u zabludi da ne može nikada doći do onoga do čega je došlo. Takav sam imao osjećaj. Nisam imao nikavih naznaka da bi se moglo tako nešto desiti”, kaže Selimović.

Smatrao je, navodi, da smo dovoljno trpili 1941.-1945. i istrpili da bi se moglo tako nešto pojaviti i ponoviti.

“Moram priznati da mi niko nije ni signalizirao, niko mi nikada nije o tome ništa pričao, ja tada nisam bio u nekim strukturama, bio sam na dužnosti u Feroelektru, radili smo normalno, smatrali da je sve normalno. Međutim, kada je sve počelo pred Domom armije, pa kada je krenulo dalje, tada sam tek shvatio da smo nedovoljno spremni za sve bili. Ali, hvala Bogu, opametili smo se”, navodi Selimović.

– Za nedjeljivo Sarajevo 1,3 miliona potpisa –

No, raniji gradonačelnici su se vrlo brzo organizovali, formirali smo svoj klub i krenuli u aktivnosti u borbu protiv podjele Sarajeva koja je tada bila glavna poenta.

“Mi smo se okrenuli ka tome da Sarajevo mora ostati jedinstveno i krenuli smo sa jednim dokumentom o jedinstvenom Sarajevu. Prvo smo na Skupštini Grada Sarajeva formirali štab, jedan sastav u koji su ušli od gradonačelnika preko predstavnika Akademije nauka i umjetnosti (ANU), Sindikata, Kruga 99, odnosno svih pozitivnih organizacija u Gradu Sarajevu. Napravili smo deklaraciju, usvojili je i izašli s njom pred narod. Mi smo u to vrijeme, kada je baš dobro pucalo, imali na nekoliko mjesta u Titovoj ulici i omladinu koja je čekala na potpise. Skupljeno je 370.000 potpisa i sa tim potpisima smo obavijestili tadašnjeg predsjednika SAD-a Billa Clintona, američku javnost, obavijestili smo sve ambasade”, navodi Selimović.

Deklaracija o nedjeljivom Sarajevu postala je i dio knjige koja je izdata o tom događaju nakon, čega je to krenulo u svijet.

“Prema našim saznanjima, preko 1,3 miliona potpisa je na tu deklaraciju dato kao podrška za jedinstveno i nedjeljivo Sarajevo. Sarajevo mora ostati onako kako je bilo, ne može se dijeliti, mora se nastaviti živjeti onako kako smo i do tada živjeli. Nas je čak Clinton pozvao da dođemo. Bilo je to malo teško zamisliti da mi možemo otići tada, nas devet bivših gradonačelnika. No, mi smo krenuli na drugu stranu. Mi smo otišli kod Yasushija Akashija, specijalnog predstavnika generalnog sekretara UN-a za bivšu Jugoslaviju, u Zagreb”, istakao je Selimović.

– Akashi iznenađem potpisima gradonačelnika Srba –

Tada je, sjeća se Selimović, koji je bio vođa tima ranijih gradonačelnika Sarajeva, sa njima kod Akashija išao i Stjepan Kljuić kao član u ime Predsjedništva RBiH, a puno im je, navodi, pomogao i novinar Goran Milić, koji je bio i prevodilac i spona između njih i Akashija.

“Bilo je to dan prije pada Srebrenice. Kada smo mi došli kod Akashija, donijeli smo knjigu, deklaraciju, i tražili smo od njega da on zahtijeva i da postavi tako da se Sarajevo ne smije dijeliti. Malo je meni palo u oči, s obzirom da sam ja diktirao imena gradonačelnika Sarajeva među kojima su bili Vaso Radić, Dane Maljković, Dane Olbina, Dragutin Kosovac… on je tri-četiri puta tražio da ih ponovim. Kasnije nam je rekao Kljuić, on je tražio da se ponovi radi toga što mu nije bilo jasno da je bilo šest Srba, jedan musliman i ostali među potpisnicima. Ja to nisam gledao tako. Ja sam smatrao da treba da kažem ko smo, šta smo. U knjizi su bila imena. Međutim, on nas je tako nekako, kao da je znao, a vjerovatno jeste, da se dešava to sa Srebrenicom, odbio i rekao: ima daleko viših problema nego da ja branim vas i nedjeljivo Sarajevo”, navodi Selimović.

Sutra su, nakon susreta sa Akashijem, kaže Selimović, doznali da se Srebrenica desila.

Nakon Zagreba, raniji gradonačelnici Sarajeva sa Deklaracijom o nedjeljivom Sarajevu otišli su u New York kod tadašnjeg generalnog sekretara UN-a Boutrosa Boutrosa-Ghalija.

“Sada mi je žao što tada tu nisam eksplodirao. Ali, zahvaljujući Kljuiću, ja sam se suzdržao. Jer, Ghali me je skoro uvijedio. Kada sam rekao o broju žrtava u Sarajevu i da to što se kod nas dešava, da je to tako apsurdno, da ne mogu da shvatim da može u jednoj državi u kojoj smo do jučer dijelili posljednji zalogaj, da se tako postupa sa nama, a već se Srebrenica desila, on je samo rekao: znate li koliko košta nas svaki dan rata. Bio sam šokiran. Je li ima cijene prema jednom ljudskom životu, prema čovjeku. Ja vam, rekao sam, govorim koliko košta ljude života, a ne govorim koliko košta finansijski. Kljuić me je zadržao. Ja sam htio da se dignem, da napustim sastanak. On meni govori o ciframa finansijskim, ja njemu govorim o žrtvama. Tako je to bilo”, navodi Selimović.

Međutim, kaže, “tada su ustanovili da nema nam pomoći s te strane”.

“Takav sam ja utisak stekao, možda griješim. Ali, ja sam stekao utisak da međunarodna zajednica nije htjela da uradi ono što je trebala. Da sam ja bio međunarodna zajednica, čini mi se da bi drugačije postupio”, ističe Selimović.

– Saobraćaj i čistoća su gradski –

Selimović je bio gradonačelnik Sarajeva kada je grad činilo deset općina, a sada je on definisan na četiri, bez Ilidže, Vogošće, Hadžića, Ilijaša, te Trnova i Pala koji su čak i u drugom entitetu, RS-u.

“Neophodno je da Sarajevo bude i Ilidža i Vogošća. Ne može se Sarajevo dijeliti tako kako je sada podijeljeno. Po mojoj procejni, ne može. Sarajevo zavisi i od Ilidže i od Vogošće i od Hadžića u krajnjem slučaju. Jedan grad koji ima razbacan izvor vode tamo, izvor plina ovamo, a da bude rasparčan, ne može. Ja sam za lokalnu samoupravu i treba da postoji u svakoj opštini, ali mora nešto biti zajedničko, nešto što čini grad gradom. Ako to nema, onda nije grad. Ja ne znam kako će se sve sada prestrojiti ovo, je li kanton rješenje, neću da ulazim u to. Ja samo znam da grad mora biti vezan i za izvor vode, plina, struje, izvor svega kao što je saobraćaj. Ne može biti saobraćaj rascjepkan, on je gradski saobraćaj, kao što je gradska čistoća… Sve ono što čini grad gradom mora biti objedinjeno. Možda ima i pametnijih rješenja, ali ja ih ne vidim”, rekao je u razgovoru za AA Salko Selimović, bivši gradonačelnik Sarajeva.

Selimović je radio u “Energoinvestu” u svojstvu glavnog direktora Tvornice termičkih aparata te direktora Fabrike vagona i kontejnera “Vaso Miskin Crni”. Nalazio se na dužnosti generalnog direktora Fabrike motora “FAMOS”, predsjednika Privredne komore Bosne i Hercegovine, ministra u Vladi BiH, te generalnog direktora “Feroelektra” Sarajevo.

(Cafe.ba / Agencija Anadolija)

Leave a Reply

Your email address will not be published.

Preporučujemo

Sarajevo: Na ovogodišnjem koncertu “Bajram dođe, mirišu avlije“ nastupa 130 izvođača

Tradicionalni bajramski koncert u organizaciji Medžlisa Islamske zajednice Sarajevo “…