Umro je Vladimir Bukovski – Za Zapad „borac za ljudska prava“, a za Ruse „običan pedofil“

Britanski mediji javljaju kako je 27. listopada ujutro u bolnici Addenbrookes u Cambridgeu u dobi od 76 godina od srčanog udara preminuo bivši sovjetski disident i pisac Vladimir Bukovski koji je ’70-h godina progovorio o zatvaranju političkih zatvorenika u psihijatrijske bolnice.

FOTO: logicno.com

Na Zapadu slavan Bukovski je ’60-ih i ’70-ih bio istaknuta osoba u disidentskom pokretu u doba Sovjetskog Saveza. Još kao student bio je uhićen 1963. i poslan u psihijatrijsku ustanovu na godinu dana, navodno zato što je „organizirao pjesničke susrete“ i posjedovao „zabranjenu literaturu“.


Ponovno je bio uhićen ’67. nakon manifestacije kojom je iskazana potpora disidentima i tada je bio poslan u radni logor na tri godine.


Ukupno je proveo 12 godina u sovjetskim zatvorima i psihijatrijskim klinikama pod optužbom za širenje antisovjetske propagande. Svojedobno „najslavniji politički zatvorenik Bukovski“ bio među prvima koji je javno progovorio i osudio zatvaranje političkih zatvorenika u psihijatrijske ustanove. Bio je osuđen na dvije godine zatvora i pet godina egzila zbog „antisovjetskog aktivizma“.


Bukovskog su sovjetske vlasti 1976. razmijenile za Luisa Corvalana, glavnog tajnika Komunističke partije Čilea, nakon čega se nastanio u Cambridgeu. Bio je žestoki kritičar Vladimira Putina, te je javno optužio Kremlj za ubojstvo Aleksandra Litvinenka 2006.

RUSI BAŠ I NE TUGUJU ZA BUKOVSKIM, POSEBNO ZBOG DJEČIJE PORNOGRAFIJE

Ovo bi bio životopis onako kako Bukovskog predstavljaju britanski mediji. Međutim, Rusi baš nisu pretjerano žalosni zbog smrti disidenta, koje se obično smatra izdajnicima, jer većinu današnja Rusija nije Sovjetski Savez i današnji prebjezi, koje dočekuju bivši disidenti, uglavnom su u očima javnosti „peta kolona“ i strani plaćenici, što mnogi i jesu.


Tako je komentirana i vijest o smrti Vladimira Bukovskog. Navedimo samo dva od brojnih članaka posvećenih „bivšem disidentu“.


U Velikoj Britaniji je umro disident Bukovski. Onaj kogjeg su je pod Leonidom Brežnjevim, nakon prisilnog liječenja, zamijenili za vođu čileanske Komunističke partije, Luisa Corvalana, koji je boravio u tamnicama Pinocheta.


Bukovski je bio tipičan sovjetski disident ’60-ih, koji se lako integrirao u zapadni antikomunistički diskurs, postajući jedno od mnogih oruđa identičnih njemu korištenih u informacijskom i psihološkom ratu protiv Sovjetskog Saveza.


Nakon uništenja Sovjetskog Savezam u svojoj bivšoj domovini nije dobio veliko priznanje, jer se odmah pridružio oporbi, ali ne komunističkoj, već onoj koja je htjela svrgnuti ionako slabog Jeljcina.


Nakon toga se borio protiv „Putinovog režima“, uključujući pokušaj izlaska na izbore za gradonačelnička u Moskvi i predsjednika Rusije.


U Rusiji ga je malo ljudi trebalo i voljelo, uključujući i zbog stigme izdajnika koji se istog kursa držao još od sovjetske ere. Ta je stigma ostala usprkos svim nastojanjima da ga se prikaže kao neshvaćenog gurua iz Velike Britanije.


U starosti se pokazalo da je Bukovski, osim aktivnosti „ljudskih prava“, aktivno volio i dječju pornografiju, što je dovelo do „kolapsa moralnog autoriteta“ u očima javnosti i potpuno zanemarivanje od strane ruskih medija „čovjeka najvišeg morala“.


2016. godine je Bukovski za skandal s dječjom pornografijom pokušao okriviti ruske tajne službe, koje su mu sve smjestile i žele ga uništiti.


Vladimir Bukovski je ostao zaprepašten kada su britanski policajci jednog jutra rano ujutro došli na vrata njegove kuće u mirnoj prigradskoj ulici, dok je ležao bolestan u krevetu, te ga obavijestili da su „dobili informacije o zabranjenim slikama“ u njegovom posjedu.



 

“Sve je to bilo vrlo bizarno i uznemirujuće. To obično nije jezik slobodnog društva”, rekao je Bukovski u intervjuu za The New York Times i dodao da ga je sve podsjetilo na KGB i njegove stare mučitelje zbog tekstova i fotografija koje su sovjetske vlasti proglasile „zabranjenima“.


Međutim, slike koje je tražila britanska policija nisu imale nikakve veze s politikom, već su uključivale dječju pornografiju, što je šokantan prekršaj za bilo koje pravosuđe. Policajci su odnijeli njegovo stolno računalo, čak i ono slomljeno iz njegove garaže. Ispostavio se da je dojava bila točna, a ako je anonimno i došla iz Moskve, što to mijenja na stvari. Slavni disident je bio ljubitelj dječje pornografije, ali je suđenje odgađano zbog teške bolesti. U međuvremenu se pokušala plasirati priča kako su mu kompromitirajuće materijale u računala ubacili hakeri, odnosno „neidentificirana treća strana“.


Prirodno je da nakon ovoga interes medija za „borca za ljudska prava“ naglo je nestao. Bukovski je sam izjavio da su fotografije s golom djecom bila je samo “hobi”. U konačnici ga je taj “hobi” uništio.


Žurnalistička pravda je još oštrija i govori o smrti ikone liberalizma,rusofoba i pedofila Bukovskog.


Nakon što nabrojimo sve „zasluge“ pokojnika, reći ćemo mu jasno oštro: „Lezi, Volodja, lezi! Ne pokušavaj ustati! Mnogo smo bolji bez tebe. Povijest Rusije bez vas bi bila mnogo čišća. Vi ste taj kojeg treba zaboraviti što je prije moguće i zauvijek.“


Postoje dvije vrste osmrtnica. Neke odaju počast životnim zaslugama pokojnika, naglašavaju njegovu pozitivnu sliku za generacije koje dolaze, razmišljaju o značaju tog čovjeka za vremena u kojima je živio i za okolinu.


U drugima se sažimaju rezultati koji su potrebni da pokojnik “ne izgmiže” iz drugog svijeta, da ne u budućnosti metastazira svoje poroke i zločine kod drugih ljudi. Općenito, takve objave o nečijoj smrti se mogu zvati antinekrolozima.


I sada imamo divnog, elitnog kandidata za antinekrolog. Umro je disident i pisac, jednostavnije rečeno jedan od najzloglasnijih izdajnika domovine i seksualni perverznjak Vladimir Bukovski. Kao i pravilu i valjda zato što je tako draže ljudima ove vrste, umro je u Velikoj Britaniji.


Kao što je često slučaj, ako ne i gotovo uvijek s „borcima protiv komunističkog režima“, njihovu biografiju u Sovjetskom Savezu i inozemstvu karakterizira moralna propast.


Čovjek je organizirao skupove, objavljivao samizdate, družio se s drugim disidentima i povremeno kontaktirao sa zapadnim novinarima. Sve je to, naravno, gadno, ali Bukovski je svoj izbor platio godinama u zatvoru i psihijatrijskoj bolnici, pa je bilo barem nekakvog poštenja. Na kraju je imao intelektualno pravo i da se ne slaže s komunističkom ideologijom.



 

Ali jednom kada se dogodila razmjena Bukovskog za Luisa Corvalana, koja je ušla u povijest, a disident se našao na Zapadu, krenuo je “ozbiljne” udarati na svoju zemlju i nije bilo te zlobe koju Bukovski ne bi počinio.


Bukovski je aktivno sudjelovao u bojkotu Olimpijskih igara u Moskvi. Nešto kasnije aktivno je sudjelovao u radu “Internacionale otpora”, subverzivne antikomunističke organizacije koja se bavila propagandom, obukom militanata i terorista i organiziranjem zavjera i sabotaža u socijalističkim zemljama.


Tijekom rata u Afganistanu se Bukovski više puta obratio sovjetskim vojnicima s molbom da se predaju neprijatelju, iako pasti u ruke mudžahedina nije bila opcija koja bi se preporučila bilo kome, čak ni „mrskim komunističkim okupatorima“.


Ako je vjerovati Danteu i tko se nalazi u devetom krugu pakla, ovo je već dosta za sigurno mjesto Vladimira Bukovskog u tom društvu.


Ali ’90-ih komunizma više nema, ali Bukovski je i dalje opsjednut “pretjeranim autoritarizmom Jeljcinovog sustava“. 1993. godine je u potpunosti podržavao Bijelu kuću i apoteozu tog istog Jeljcinovog autoritarizma.


Jednom riječju, bio je zloban i dvoličan. Može se čak i opravdano reći da za njega nije bilo ništa sveto. Sve više smijeha izazivaju njegove izjave poput ove: „Svi, svi disidenti smo rekli da politika treba biti moralna. Mi nismo nastali kao politički pokret, ali smo to bili.“


I kako se zagovornik morala dokazao u novoj domovini? Godine 2014. britanska policija je pronašla 2000 fotografija i videozapisa dječje pornografije na računalu “legendarnog disidenta”. Daljnji postupci „iskusnog istražitelja“ izazivaju „divljenje“.


Prvo, Bukovski je rekao da na internetu preuzima samo takve slike na kojima su djeca stara najmanje šest do sedam godina, što je odgovor na tvrdnje da su pronađeni materijali doslovno sa žrtvama predškolske dobi.


“Nisu imala manje od šest do sedam godina”, vidite kakva je to savjesna osoba.


Zatim je počeo govoriti policiji „kako je sve to bilo u znanstvene svrhe“. Na primjer, materijali su skinuti jer je kasnih ’90-ih bio vrlo zainteresiran za problem dostupnosti dječje pornografije na internetu.



 

I tako, neumorni borac za moral, provjeravao je, provjeravao i provjeravao dostupnost dječje pornografije na internetu. Vjerojatno se zgrozio koliko je pristupačna, ali znanstvena dužnost je najvažnija.


A onda je jednostavno priznao da se to za njega samo pretvorilo u hobi, poput prikupljanja markica i općenito je uporno tvrdio kako nikome nije učinio ništa loše.


„On je moralna osoba i moral mu to ne bi dopustio“, trebao je biti zaključak javnosti.


Ovaj divni stup etike i moralna vertikala bio je mentor Borisa Nemcova. 2008. godine čak je pokušao ući na listu kandidata za izbor predsjednika Rusije, što dovoljno govori o razini besrama u ovog čovjeka.


Nakon 2014. godine, naravno, postaje uvjereni Ukrajinac. I sada, kada smo nabrojali sve „zasluge“ pokojnika, nije čudo da mu u posebno posvećenoj kolumni Žurnalistička pravda poručuje: „Lezi, Volodja, lezi! Ne pokušavaj ustati! Mnogo smo bolji bez tebe. Povijest Rusije bez vas bi bila mnogo čišća. Vi ste taj kojeg treba zaboraviti što je prije moguće i zauvijek.“


A čitatelji? Neka sami odluče tko je u pravu ili je istina negdje između? Ili ipak, kada je dječja pornografija u pitanju, nema tog političkog aktivizma i borbe protiv diktature koja to može opravdati? U konačnici, prosudite sami, sve navedeno su dokazane činjenice i lako ih je pronaći na internetu, kojeg je Bukovski toliko volio.

Pratite Cafe.ba putem aplikacije za Android, iOS i društvenih mreža Facebook, Twitter i Instagram