Učimo od djece

Mnogo toga bismo mi odrasli mogli naučiti od djece. Ili bar obnoviti znanja koja smo imali dok smo bili djeca, ali smo ih, odrastajući, negdje izgubili.

FOTO: logicno.com

Elviri je već šesti rođendan i supruga i ja smo, kao i svake godine, tamo. Ove godine je tu i nova gošća, Elvirina mlađa prijateljica Zoe. Svi nas dočekuju na vratima, a Elvira već ima poklone za nas – uradila je naše portrete! Divni su, ja sam se odmah prepoznao. Umjetnica je, kao i njena mama koja izvrsno slika. Ona svira i gitaru kao mama, samo što joj je ovaj instrument manji od maminog, prilagođen njenom uzrastu. I igra kao mama. Govori i nizozemski i ruski kako mama, a naučit će i engleski, nema sumnje, jer ona je mama u malom.




U kući su i Zoine mama i baka. One su njena podrška, ali i bez njih Zoe bi se ugodno osjećala. Njen repertoar je širok i dok ona samo isproba sve svoje aktivnosti, prođe dan. Prvo pleše, malo sama, a malo s Elvirom, neku baletnu predstavu. Graciozni pokreti, okreti, skokovi… Onda se lati mikrofona. Doduše, on jest plastični, ali služi kao pravi. I Zoe nastupa kako kantautorica: ona za vrijeme pjevanja smišlja tekst, a to je uglavnom neka njena životna priča, što joj se dogodilo, šta želi i slično. Ritam u hodu prilagođava tekstu i to sve izgleda savršeno. Mogu zamisliti kako se njena mama i baka nauživaju, jer mnoge od tih pjesama jedino one čuju.


I tako, polako se u igru uključujem i ja. Podmuklo se koristim činjenicom što žene međusobno pričaju toliko da i ne primjećuju kako ja grabim svoje mjesto među djecom. Dvije male dame me primaju u svoje društvo kao ravnopravnog člana i počinjemo se igrati i drugih igara. Pazim da se uklopim u njihova pravila. One u igri nikada nisu sebične. Ne nameću se po svaku cijenu, daju šansu i onoj drugoj da se igra i da se pokaže. Tako pokušavam i ja biti tolerantan. Ako nešto rade zajedno, na primjer, ako plešu, to čine tako da se dopunjuju. Zato i ja pokušavam tako djelovati.



 

Igram se malo s jednom, malo s drugom. Nekada i istovremeno s objema. Igramo se skrivanja, a one se sakriju tako vješto da ih jedva nađem. Dok ja zavirim iza ormara, iza zavjesa, ispod stolova, pijanina… Pa dok dobro pregledam akvarij, jesu li možda među ribicama; da se nisu podvukle ispod maminih slika po zidovima – prođe vrijeme, a one samo mudro šute, jedva dišu, i tko bi ih našao?! One mene brzo otkriju, mada se baš lijepo sakrijem i maskiram iza plišanog psa, nadajući se da me neće prepoznati i da će pomisliti kako sam stvarno samo taj pas.


Kako to obično biva, kad se najviše razigramo, valja nam kući! Rastanak je pomalo bolan, ali što se može?! U toj zbrci, Zoe je već izašla iz kuće, a da se nije izgrlila s Elvirom. Takav odlazak ipak nije dolazio u obzir pa je Elvira istrčala u čarapama za njom i zagrljaj je bio neizbježan. Meni je rekla da me voli, a i ja sam njoj uzvratio istom mjerom. Elvirina mama je pitala može li jednom mjesečno dovesti Elviru kod mene da se igramo. Naravno, prihvatio sam, mada nismo govorili o cijeni. Nadam se da mi neće previše naplatiti što ću imati priliku tako uživati u igri.


Eto, tako prođe i ovaj Elvirin rođendan. Supruga i ja se vraćamo kući raspoloženi nakon divne terapije, a čini se da se od ove djece moglo ponešto i naučiti. Eh, kad bi odrasli bili pametni kao djeca!

Pratite Cafe.ba putem aplikacije za Android, iOS i društvenih mreža Facebook, Twitter i Instagram