Prokletstvo prati Kurde: Svi ih izdali, planine im jedini prijatelj

Istorija Kurda se opet ponovila. Prokletstvo prati ovaj narod već vijekovima. Kao što su ih sada izdali Amerikanci da se ne bi zamjerili bogatijim i moćnijim zemljama, koje imaju ili vojnu snagu ili naftu, tako je bilo i mnogo puta kroz istoriju kad je u pitanju ova brojna etnička grupa 36 miliona ljudi.

FOTO: Tanjug/AP

Potraga za njihovom sopstvenom zemljom u kojoj bi mogli slobodno govoriti svoj jezik, pravo je koje im se uskraćivalo veći dio 20. vijeka, piše Yahoo News.


Odluka predsjednika Trampa prošle nedjelje, nakon razgovora s turskim predsjednikom Redžepem Tajipom Erdoanom, ali bez savjetovanja s Pentagonom ili State Departmentom, utrla je put najnovijoj izdaji.


Povlačeći američke trupe s područja sjeveroistočne Sirije, Tramp je otvorio vrata Erdoanovoj "Operaciji proljeće mira" za stvaranje sigurne zone od oko 150 km u dubinu sirijske teritorije uz granicu s Turskom zbog, kao što je to Erdoan opisao – pobjede nad "terorističkom kurdskom vojskom".


A tu za Erdoana terorističku vojsku, podržavao je SAD u borbi protiv ISIL-a i zvala se Sirijske demokratske snage, pa Trump njihove pobjede danas pripisuje sebi. Sličan scenario s Kurdima odvijao se i 2003. godine nakon što su kurdski borci pomogli Amerikancima da svrgnu iračkog diktatora Sadama Huseina. I tad su se Kurdi ponadali da će dobiti konačno svoju teritoriju Kurdistan, ali kako je napisao novinar Timoti Noa tada je Kurde opet "zeznula" tradicija.


Istorija izdaje i neprijateljstva s Turskom započinje prije jednog vijeka s Mustafom Kemalom Ataturkom, koji je modernu tursku državu stvorio iz ruševina Osmanskog carstva. Već viševjekovno Kurdi - tradicionalno poljoprivrednici i stočari vješti u tkanju tepiha, obradi bakra i borbi na konjima (poput kurdskog ratničkog heroja Saladina) - živjeli su u planinskim regijama koje se prostiru na teritoriju današnjih Turske, Iraka, Sirije i Irana. Procjenjuje se da ih je oko 36 miliona, a većina su sunitski muslimani, objedinjeni su svojim kurdskim jezikom - sličnom farsiju u Iranu - i nadom u sopstvenu državu, idejom koja je prvi put službeno artikulisana u eri izgradnje zemlje nakon Prvog svjetskog rata.


Dok je saveznički Ugovor iz Sevresa iz 1920. godine spominjao zemlju za Kurde, harizmatični turski maršal, Ataturk, kojeg su Kurdi u početku podržavali, imao je drugačije ideje kada je preuzeo vlast u novoj Republici Turskoj 1923. godine.


Odbijajući priznati Kurdistan ili bilo koju od bezbrojnih etničkih grupa i jezika širom svoje zemlje, Ataturk je umjesto toga nametnuo turkifikaciju širom nove republike. Svi su stanovnici morali promijeniti svoje ime, modernizirati svoju odjeću - zabranio je nošenje turbana i fesa - i naučiti novi jezik, ovaj pisan latiniziranim slovima. Religija je bila obezglavljena, obrazovanje je bilo obavezno, uskoro su žene mogle glasati. U javnosti se mogao govoriti samo jedan jezik, sačuvana je jedna kultura, a to je bila turska. Oni koji nisu prihvatili tu njegovu viziju mogli su samo računati na vojni odgovor.


Ali, nakon decenija nasilnih ustanka, potraga Kurda za sopstevenom zemljom konačno se ostvarila nakon Drugog svjetskog rata, rata koju je Turska zajedno s Kurdima uglavnom izbjegla, što je Tramp spominjao ovih dana i rekao da se Kurdi nisu iskrcavali u Normandiji, da bi opravdao svoje uskraćivanje pomoći ovih dana.


Ali 22. januara 1946., uz podršku Sovjetskog Saveza, Kurdska Republika Mahabad stvorena je na komadiću zemlje na sjeverozapadu Irana koji je zauzela Crvena armija. Postavljene su kurdske štamparije i otvorene škole, predavanje na kurdskom jeziku, prvo sjeme posađeno je na kurdskom tlu. Do kraja godine, međutim, Sovjeti su se povukli i iranski šah povukao je Mahabad, obećavajući više autonomije, ali umjesto toga okončao je njihovu nezavisnost svrgavanjem kurdskih vođa. Tokom 1980-ih san se ponovno oživio. Mladi turski Kurd, Abdulah Okalan, okupio je hiljade Kurda kako bi se borili za nezavisni Kurdistan izrezan iz dijela Turske. Gerilska Kurdistanska radnička stranka (PKK) objavila je rat turskoj vladi i započela napad na vojne i državne objekte.


Taj gerilski rat traje do danas, uprkos povremenim prekidima vatri, do sada je odnio 40.000 života na obje strane. Novi napadi PKK-a, poput Kurdistanskih jastrebova slobode ili TAK-a, ciljaju i civilne objekte, poput istanbulskog fudbalskog stadiona, koji daju Erdoanu argumente da ih zove terorističkom vojskom. 


U iransko-iračkom ratu, Iran, nadajući se da će oslabiti svog neprijatelja, podržavao je Kurde koji se bore protiv Sadama Huseina. Irak je protjerao hiljade Kurda u Iran, ali Iran ih je poslao nazad 1984. Četiri godine kasnije, iranske snage pomogle su Kurdima da zauzmu sjeverni irački grad Halabja. Sadam je reagovao napadom - događaj je prerastao u svjetski skandal kad je Džordž Buš objavio svijetu da Husein ubija vlastiti narod hemijskim oružjem. Kad je Buš stariji 1991. godine pozvao Kurde na sjeveru Iraka i šiite na jugu "da uzmu stvari u svoje ruke, da prisile Sadama Huseina da odstupi", slušali su i uspostavili kratkotrajnu pobunu kojom je Sadam poljuljan.


Kada je Buš mlađi 2003. godine objavio da se SAD vraća da sruši Sadama Kurdi na sjeveru ponovno su se odazvali pozivu za pomoć - i opet bili razočarani kad je rezolucija UN-a o uspostavljanju post-Sadamovskog Iraka ignorisala njihov zahtjev za nezavisnim Kurdistanom.


Novi irački ustav, međutim, Kurdima je dao ograničenu moć i autonomiju kao dio kurdske regionalne vlade, a na sjeveru je počeo funkcionisati improvizirani Kurdistan, smješten u Kirkuku bogatom naftom. Kurdi su se 2014. godine borili protiv ISIS-a za kontrolu nad gradom i pridružili se SAD-u u petogodišnjoj borbi protiv kalifata.


Kurdi su pokušavali i u Turskoj: Narodna demokratska stranka, prokurdska politička stranka, postala je treća najpopularnija stranka u zemlji i zauzela je mjesta u turskom parlamentu. Kurdi u Iraku izglasali su 2017. godine odcjepljenje, pokret koji je ugasila središnja vlada u Bagdadu.


Međutim, kako su se nade u Iraku prigušile, u Siriji su se pojavile. Veliki dio sjeveroistočne Sirije, poznat kao Rojava - "zemlja u kojoj zalazi sunce" - pokazao se demokratskim eksperimentom u ratom razorenoj Siriji.


Dom miliona Kurda, autonomna regija, koja graniči s turskom granicom, počela je de facto funkcionisati kao Kurdistan. Život je bio relativno miran pod stražom sirijskih demokratskih snaga koje su predvodile kurdske snage, pod implicitnom zaštitom američkih trupa. Ali to se promijenilo prije nekoliko dana kada je nakon razgovora s Erdoanom, Trump pristao okrenuti leđa svojim kurdskim saveznicima.


I dok je senatorka Lindzi Grem nagovarala naciju da se "mole za naše kurdske saveznike koje je Trampova administracija besramno napustila", a predsjednik se apsurdno žalio da Kurdi nisu pomogli Americi u Drugom svjetskom ratu, Kurdi su ponovno tražili skloništa od turskih raketa, ponavljajući svoju staru poslovicu:"Mi nemamo prijatelja osim planina."


Pratite Cafe.ba putem aplikacije za Android, iOS i društvenih mreža Facebook, Twitter i Instagram