ISPOVIJEST MARININOG SINA: Sad mi je žao što sam Harisu Džinoviću pi*ao u viski

On je momak koji je bezuslovna majčina podrška, prijatelj, saradnik, a mnogi bi rekli i da je zasigurno njen vjerodostojan nasljednik

FOTO: expresstabloid.ba

Marina Tucaković nedavno je opisala svog sina Milana Radulovića Laću kao “dijete budućnosti koje ima ideje koje su futurističke”. On je momak koji je bezuslovna majčina podrška, prijatelj, saradnik, a mnogi bi rekli i da je zasigurno njen vjerodostojan nasljednik.

Međutim, prije svega, on smatra da dok je ona živa i dok piše – teško da će iko u tome uspjeti.

Laća nikad nije volio da se javno eksponira, a to je i danas slučaj.

-Ne volim javno eksponiranje ne samo što za sobom povlači veliku odgovornost i veliki rizik, već prije svega užasno smara. Dođi na televiziju, topi se pod reflektorima, odgovaraj na pitanja polupismenih novinara… To bi užasno negativno uticalo i na moj život i na moj rad. Došao je trenutak kad ne mogu da budem toliko sebičan i medijski autističan, upravo zbog tih hitova koji ne bi bili hitovi da ih nisu komponovali moji saradnici i otpjevali izvođači bez kojih moji tekstovi ne bi imali nikakav značaj. Bilo bi samoživo. Većina tih ljudi su mi privatno i prijatelji i znam da im nije pravo kad se ne odazovem nekom novinarskom pozivu ili ne pojavim na promociji. Neću da budem loš saradnik, a kamoli loš prijatelj.

Šta više, sebe nikada nije smatrao poznatom ličnošću.

-Ne smatram se zbog toga što se moj život ne odigrava u sferi javnosti. Okej, ljudi vjerovatno tu i tamo znaju više za mene nego za, na primjer, nekog dobrog obućara, dolazim iz kuće poznatih… Cijela ta priča ima neki ‘glamur’ koji je uglavnom lažan, mistifikacija obična. Ja dobro pišem, kao što taj obućar dobro popravlja đonove. I ne želim da me ljudi traže da sarađujemo zbog samoreklame. Mene moj rad reklamira.”

Pričali su da ličiš na Džonija Depa. Ima li tu sličnosti iz tvog ugla?

-Uh… Svojevremeno dok sam furao dugu kosu, ljudi su me poredili s njim. Mislim da fizički nemamo veze. Stil nam je možda sličan. A malo sam se i ugojio, pa sad više ličim na sadašnjeg Džonija. Samo što se trudim da ne pijem i na ženu nikad ruku ne bih digao.

Vijest koja mu je najteže pala svakako je bila vijest o smrti njegovog brata, ali ujedno i lažna vijest da je zapravo on preminuo.

-Vijest da je umro mlađi sin moje majke, a ne stariji. Mnogo ljudi se već oprostilo od mene. A umro je moj stariji brat. Ne znam šta je tad bilo gore, laž da sam mrtav, ili istina da on više nije živ – ispričao je on, koji je svojevremeno priznao da je priveden zbog posjedovanja heroina.

-Pa ispao sam majmun. Iskreno. Glup kao noć. Nikad nisam bio cvjećka, nisu moji roditelji sad odjednom bili razočarani saznavši kako se njihov anđeo od djeteta tako promangupirao. I njima i meni je bilo krajnje ponižavajuće. Ne zbog droge, već zbog načina na koji se to sve izdešavalo.”

Kako si podnio smrt brata i majčinu bolest?

-Hm… Dve različite stvari, dvije različite reakcije. Jedna je gubitak, druga mogućnost skorog gubitka. Kad mi je umro brat, odmah sam se bacio na ispitni film kao student. Kad sam saznao da mi je majka bolesna, obrazovao sam se i pokušao da razumijem sve koliko sam mogao o njenoj bolesti, kako drugi ne bi uprskali stvar. Od ljekara do ulja Svetog Nektarija. Iako, sigurno, i jedno i drugo pomaže.

-Ne (niko je ne može nadmašiti). I ne treba. Još je živa i piše, i samo nek pokušavaju da je nadmaše. Ali neka pokušavaju. Biće bolji tekstovi – rekao je on u intervjuu u kom je, između ostalog, progovorio i o tome zašto je napustio Srbiju, te o smrti brata i bolesti majke.

Izjava koja se i danas prepisuje kroz tekstove o Laći glasi: “Sad mi je žao što sam Harisu Džinoviću pi*ao u viski”.

Sjećaš li se šta te je navelo da to učiniš i kako je on reagovao kad je saznao?

-Pa Haris je uvijek bio onako, rigidan, na svoju ruku, nije imao strpljenja za djecu idiote. A ja eto, od kuće pravio pozorište. Nije ništa lično. Harisa volim i cijenim. Sjećam se da je imao najšmekerskiji komentar: “Možda mi je i nuždio u tanjir!”

Koji je najjači savjet koji ti je majka u životu dala?

-Da u životu samo na sebe i na nju mogu da se oslonim.

Da li je neka od pjesama koje si uradio autobigrafska i kome je posvećena?

-Uvijek sam mislio kako ja pišem na bazi tuđih iskustava. Moj prijatelj i saradnik Ljuba i moja kolegica Bojana Vunturišević ‘provalili’ su da to nije baš tako. Na primjer, ona tvrdi da je pjesma ‘Adio Amore’ zapravo o odnosu mene i moje majke.

Srbiju je, kaže, napustio jer mu je prijestolnica postala depresivna.

-Beograd mi je postao depresivan. Otišao sam u Skoplje, kao jedna od opcija, druga je bila Ljubljana gdje mi živi najbolja drugarica, na nekih mjesec dana da ohladim glavu. U Skoplju sam upoznao Darka Dimitrova. I bez ikakvih pretenzija smo počeli i da sarađujemo i da drugujemo. I sigurno ćemo još dugo tako. A nekako sam i zavolio Skoplje.

Sebe za 10 godina vidi okruženog onima koje trenutno voli.

-43 godine… Vjerovatno geografski na istom mjestu. Samo dalje od urbane sredine. I da radim. I da budem okružen ljudima kojima trenutno volim.

Pratite Cafe.ba putem aplikacije za Android, iOS i društvenih mreža Facebook, Twitter i Instagram